Vesti iz izdanja

27.02.2015. 11:43

Autor: Biljana Stepanović

Živimo u sistemu opšte neodgovornosti

Miloš Nikolić, predsednik Libertarijanskog kluba u Srbiji, Libek

Jasno je da dugoročno ne možete da trošite više nego što zarađujete i da taj trošak stalno prebacujete na račun nekog drugog. Da citiram jednog američkog ekonomistu – prvo pravilo ekonomije je da su resursi ograničeni, a prvo pravilo politike je da negira prvo pravilo ekonomije. Srbija je u izuzetno ozbiljnoj krizi javnih finansija, raste nam javni dug, privreda je malaksala, porezi su veliki, veoma teško se dolazi do kredita … Dakle, potrebne su nam jake institucije i opšta odgovornost

Doskoro nisu bili mnogo poznati, a onda su ih uglavnom društvene mreže, ali i činjenica da su mladi, obrazovani, ambiciozni i aktivni, izbacili na površinu. Libertarijanski klub, skraćeno Libek, nije lobi grupa, nije stranka, ali ima ambiciju da radi pomalo od ovih poslova i tvrdi da se bori za javni interes. Pod javnim interesom podrazumevaju da se zna šta je čiji posao, šta je čije pravo i odgovornost i koliko sve to košta. Žele da u Srbiju uvedu tržišne postulate, vladavinu prava i obrazovanje. Okupljaju mlade ljude, organizuju mentorske programe na razne teme, od ekonometrije do debatovanja, zatim program prakse i  povezuju mlade sa privatnim sektorom. Uglavnom, imaju entuzijazam i želju da se život u Srbiji promeni nabolje. Finansiraju se od donacija i kažu da nisu vezani ni za jednu političku stranku, ni domaću ni stranu. Zato, ceneći da je pred njima budućnost, ali i odgovornost za budućnost Srbije, dobro je da čujemo šta imaju da kažu. Razgovarali smo sa Milošem Nikolićem, predsednikom Libeka u Srbiji.

Za one koji ne znaju i ne bave se time, prvo, za šta se libertarijanci zalažu?

Pre svega, libertarijanci se zalažu za poštovanje slobode pojedinca i njegovu odgovornost za svoje postupke. Libertarijanizam je politička filozofija individualne slobode i individualne odgovornosti. U okviru toga postoje različite škole mošljenja. Ona koja je preovlađujuća veruje u strogo ograničenu moć države, vladavinu prava i tržišnu privredu. Libertarijanske zahteve treba posmatrati kao deo određenog društva,  što podrazumeva uvažavanje političkog konteksta i političkih prioriteta. Tako se libertarijanci u Americi zalažu za jedne, u Srbiji za neke druge stvari, ali postoji to jezgro zajedničkih političkih i moralnih zahteva u osnovi samog libertarijanizma kao političke filozofije.

Kod nas ova ideja izgleda nema baš utemeljeno i plodno tlo. Mi očekujemo od države da rešava naše probleme – od toga da nas zaposli do toga da nam oprosti dugove koje nismo plaćali ili smo pogrešno investirali. Dakle, imamo gotovo potpuno odsustvo svesti da je pojedinac sam odgovoran za svoj život. Gde vi onda nalazite svoje sledbenike?

Mi nemamo težnju da se omasovimo u neki populistički pokret. Mi se širimo kvalitativno, delujemo na polju obrazovanja, ekonomskog istraživanja i javnog zagovaranja. Nemamo, dakle, imperativ da po svaku cenu omasovimo bazu pratilaca, nego da postepeno okupljamo građane koji na drugačiji način od ustaljenog doživljavaju individualnu slobodu i odgovornost i koji su svesni da uspostavljena pravila igre produkuju neodgovornost. Građani danas ne mogu da osete tu odgovornost koju zagovaramo, bilo u javnoj ili u privatnoj sferi, jer živimo u sistemu koji, upravo suprotno, stalno rađa neodgovornost.  Političari generišu neodgovornost,  institucije ne ulivaju poverenje, pa ni sami građani nemaju podsticaj da se ponašaju odgovorno. Ako korupcija radi i na najvišim i na najnižim nivoima, građani odgovornost doživljavaju kao preskupu, jer znaju da mogu da prođu jeftinije. To je, nažalost, surova realnost koju mi težimo da promenimo.

Ako se s vremena na vreme opraštaju dugovi neplatišama, ako godinama nelegalna gradnja biva amnestirana, ako se najbolje, a možda i jedino možete zaposliti preko stranaka i građani su na to navikli, gde je vaš prostor za delovanje kad se zalažete za sve suprotne stvari?

Svi ljudi iz privatnog sektora sa kojima razgovaram odlično razumeju tu temeljnu odgovornost. To su ljudi koji upravljaju sopstvenim poslom, vode računa o svom novčaniku, o svom preduzeću, pa oni tu priču o odgovornosti žive svakog dana. Veoma su im jasne i opasnosti koje proizlaze iz ovog institucionalnog haosa koji ih okružuje. Nama, pre svega, entuzijazam ulivaju mladi ljudi koji teže da se edukuju i da razmotre alternativna rešenja, kao i mali preduzetnici koji pokreću svoj biznis ili rade u okviru nekog manjeg ili većeg sistema. Njima je jasno da dugoročno ne možete da trošite više nego što zarađujete i da taj trošak stalno prebacujete na račun nekog drugog. Ono pravilo koje važi na nivou jedne firme, važi i na nivou cele zajednice, odnosno države.

Samo da se vratimo na vašu prethodnu konstataciju, da ne težite omasovljenju svojih ideja i sledbenika. Zar to nije malo neobično, ako znamo da svaka organizacija ili pokret teži što većem pridobijanju pristalica, jer je to izvor njene snage i uticaja?

Kod nas postoji ta inercija površnog omasovljavanja, jer se politika svodi na političke partije, pa je prirodno da partija, što Libek nije, pridobije što veći broj birača. Nama je cilj da vršimo pritisak na vladu da radi odgovorno i transparentno, da građani znaju koliko postupci vlade koštaju, ko to plaća i kakav je rezultat. Ukoliko vlada jasno primeni sve ono što mi smatramo da je korisno za društvo, ne vidimo potrebu da se u takvom sistemu borimo da participiramo u vlasti. Libek  jeste grupa za pritisak i obrazovno-istraživački centar koji se bavi javnim zagovaranjem da se ovakav sistem unapredi. Ne nužno partijski, tako što bismo učestvovali na izborima, već tako što bismo na različite načine vršili pritisak na vladu da se ponaša odgovorno.

Pa dobro, ali kad vas ima više, pritisak se jače oseća.

Apsolutno. Kad kažem  da nam nije ideja brzo omasovljavanje, mislim da nam nije cilj da plasiramo neku pitku populističku priču, da lansiramo obećanja o instant rešenjima, da će se svi problemi rešiti preko noći i da na taj način prigrabimo podršku. Vizija nam je da ohrabrimo građane koji javno artikulišu svoje nezadovljstvo da to rade na način koji podrazumeva zahtev za uvid u to kako se troše naši zajednički porezi koje uplaćujemo i drugo, da vidimo koje alternative možemo da ponudimo kako bismo imali efikasniji i jeftiniji sistem.

Kakve su dodirne tačke između libertarijanizma i neoliberalizma za koji sada mnogi tvrde da je doživeo krah i da je nesuzbijanom pohlepom izazvao opštu svetsku i ekonomsku i političku krizu?

Bitno je razlučiti šta je šta. Libertarijanizam je politička filozofija koja ima moralno utemeljenje u dostojanstvu pojedinca, slobodi i odgovornosti, a neoliberalizam je termin koji se, uglavnom, odomaćio u kritikama politika Margaret Tačer i Ronalda Regana. To je termin  koji je postao pežorativan i koji ima veoma jak negativni naboj. Taj termin pojavljuje se, uglavnom, u levičarskim pamfletima ili delima koja veličaju omnipotentnost države da razreši probleme koje tržište, navodno, ne rešava. Često se, u tom smislu, uzima za primer finansijska kriza koja je počela u Americi. Ako pričamo o finansijskoj krizi započetoj 2008. godine, postoji to neko uvreženo mišljenje da su tržište i deregulacija doveli do krize. Ja mislim da je taj zaključak pogrešan, jer polazi od premise da je finansijsko tržište u Americi bilo prilično deregulisamo, što nije bio slučaj. Sa druge strane, naravno da momenat pohlepe postoji kao konstantan, ali kako je rekao jedan ekonomski analitičar, ako krivite pohlepu za ekonomsku krizu, to je kao da krivite gravitaciju za pad aviona.  Mislim da prelivanje finansijske krize iz Amerike koriste oni političari koji ne žele da reformišu svoje zemlje kako bi bile jeftinije i efikasnije za svoje građane, već koriste apokaliptične priče o neoliberalizmu kao izgovor da bi ubedili naivne glasače da postoji ta magična formula državnih regulatora koji će da sahrane kapitalizam i da od sutra naprave neki novi sistem.

Nastavak teksta možete pročitati u osamnaestom broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.