Problemi na nacionalnom nivou ostaju isti kada je u pitanju socijalna politika. Srbija od 2010. godine nema strategiju socijalne zaštite već samo stari zakon iz 2011. godine koji bi trebalo da se promeni zbog okolnosti koje su se desile tokom godina. Takođe, nema izgleda da će se situacija popraviti ni na polju uključenosti određenih tema u društvo kao što je menstrualno siromaštvo, a komunikacija u lokalnim samoupravama postaje ključna za rešavanje mnogih pitanja i potreba građana. Ovo su samo neki od zaključaka sa godišnje konferencije drugog ciklusa programa „Pokret Polet – Impuls promena“.
Direktor Centra za socijalnu politiku Žarko Šunderić kazao je na konferenciji da je postojeći Zakon o socijalnoj zaštiti dobar, ali da su ga okolnosti, promene u društvu, izoštrile i da sada zakon traži izmene, dopune i promene.
„Od 2010. godine pa nadalje slušamo kako će Srbija dobiti strategiju socijalne zaštite i kako će se stvari promeniti. Imali smo ministre koji najavljuju ili izmene i dopune ili potpuno izemene zakona, ali rezultat je ‘ništa’- nema ni zakona ni strategije. Promene se dešavaju u socijalnoj zaštiti ali one nisu dogovorene društveno, odnosno ne postoji dijalog“, rekao je on.
Dodao je da postoji „stihijski proces“ u toku koga se neke dešavaju neke lokalne promene.
„Imamo i roditelje koji imaju decu sa specifičnim potrebama i koji traže određene usluge. Dakle, imamo potrebe ali nemamo usluge. Postoje mesta u Srbiji u kojima u određenom vremenskom periodu postoje usluge koje se pružaju, ponekad ih nema, a ponekad su one dostupne na šest meseci i tako dalje“, rekao je Šunderić.
Istakao je i da je ohrabrujuće to što borba daje rezulatte, ali da bi bilo još više ohrabrujuće da institucije rade svoj posao.
Podsetio je da Ustavni sud na inicijativu nevladinih organizacija razmotrio Uredbu o socijalnoj aktivaciji korisnika novčane socijalne pomoći, kao i da je odlučio da je ta uredba neustavna i da ona sadrži neke elemente koji ne mogu da se fefinišu Uredbom, već moraju zakonom.
„Srbija je sada jedina zemlja u Evropi koja nema nikakav oblik zakonske aktivacije. To zapravo ne postoji i ne funkcioniše. Imamo neke tri ili četiri godine period gde nemamo nikakvu inicijativu da država reši neka pitanja. Imamo reakitvni sistem u kojem se ne poštuje zakon i odluke Ustavnog suda“, rekao je on.
Centar za socijalne politike se bavi i mapiranjem usluga socijalne zaštite, pa je tokom godina primećeno i da je neujednačen sistem socijalnih usluga na teritoriji Srbije.
„Svake tri godine obiđemo svaku opštinu u Srbiji i pitamo ih da li građani imaju ili nemau sluge, koje su to usluge, ko ih pruža, finansira, ko ih koristi i tako dalje. Možete da vidite da u jednoj opštini neka usluga duplo košta nego u svim ostalim opštinama“, rekao je Šunderić.
Dodao je i da će krajem marta ove godine opštine objaviti završne račune za prošlu godinu na osnovu kojih će se videlti koliko opštine daju za materijalna davanja ( kao što su besplatna užina za decu, besplatan prezov i slično)
„Imaćemo rezultate za svaku opštinu koliko je prošle godine dala za materijalna davanja ali i za druge stavke u oblasti socijalne zaštite. Suština je da opštine (ne sve), večinski, vole da više daju materijalna davanja nego što daju za usluge. Motivacije su raznolike. Kada govorimo o uslugama, dve trećine svih usluga u Srbiji su pomoć u kući i dnevni boravak“, kazao je on.
To, kako je objasnio, znači da su jedna trećina tih usluga, sve one koje nam padnu napamet u oblasti socijalne zaštite.
„To znači da ima još prostora da se ove usluge prošire. Oko 80 opština nema čak ni ove dve osnovne usluge koje su veoma važne za funkcionisanje“, rekao je Šunderić.
Napomenuo je i da postoje namenski transferi za uluge socijalne zaštite koje se daju opštinama koje nisu u prilici da same obezbede ono što im po zakonu pripada.
Milan Grahovac predstavnik udruženja Ahondroplazija Srbije naveo je da, kada se udruži zajendica na lokalnom nivou, može da se izrode pozitivni primeri.
Dodao je da je u Somboru postojao zajednički problem osoba sa invaliditetom, kao i da je on zajednički rešen tako što je problem iznet lokalnoj samoupravi.
„Skoro niko se ne bavi osobama sa invaliditetom. Sombor je sada jedini grad u kojem su arhitektonske barijere otklonjene. Naravno, potrebno je još promena, a radi se na tome da ne postoji nijedna barijera“, rekao je on.
Dodao je i to da, nažalost, sve odluke za sada zavise samo od volje lokalne vlasti.
Menstrualno siromaštvo deo socijalnih problema
Pored nabrojanih problema, Jana Pavlović, istraživačica koja je istraživala oblast socijalne zaštite, navela je i primer problema koji pogađa samo žene- menstrualno siromaštvo. Kako je istakla, nada u ovoj oblasti postoji iako nalazi nisu optimistični.
Istraživanja je, naime, malo u Srbiji, pa je podatke o ovoj temi morala da traži u zemljama regiona.
„U Srbiji je PDV na menstrualne proizvode 20 odsto, što je jako velika cifra. Jedini viši PDV u regionu ima Mađarska“, rekla je Pavlović.
Kao poražavajuću činjenicu prilikom istraživanja istakla je to da se četvrtina devojaka izjavila da mora da bira između menstrualnih proizvpda zadovoljenja nekih osnovnih potreba.
„Žene u Srbiji troše oko 8.000 dinara na menstrualne proizvode godišnje. Svi ovi nalazi su već stari, jer su se ekonomske prilike promenile, a istraživanje je rađeno samo na studentkinjama“, rekla je ona.
Dodala je i da menstrualno siromaštvo nije samo ekonomski teret, već da postoji i povezanost sa njihovim zdravljem.
Kada bi ovi proizvodi bili besplatni, tvrdi ona, doprineli bi kvalitetu života žena i devojčica u Srbiji.
„Neodstatak ovih prizvoda je posledica opšteg siromaštva, loših uslova socijalne isključenosti“, dodala je ona.
Kao potencijalna rešenja za ovaj problem, istakla je umanjenje PDV-a i obezbeđivanje besplatnih menstrualnih proizvoda u školama.
Dodala je da ovaj problem mora da bude vidljiv u društvu, da se priča o njemu, bude prisutan u javnom diskursu.
Kako je kazala, kost benefit analiza pokazala je koliko bi grad Novi Sad koštalo to da menstrualni proizvodi budu besplatni- a to je samo 0,01 odsto budžeta grada.