Na niz pogibija radnika vlasti odgovaraju da se to dešava svuda u svetu. No u razvijenijem svetu neko za to i odgovara, što je u Srbiji izuzetak. Sagovornici DW tu vide krivicu države koja obogotvoruje investitore.
Ovo leto će u Srbiji ostati upamćeno po brojnim pogibijama radnika na gradilištima. Usled udisanja otrovnih isparenja u Narodnoj biblioteci Srbije tokom avgusta poginula su dva radnika, a nekoliko dana kasnije i radnik na gradilištu u Kneza Miloša u Beogradu.
Crna serija nastavljena je i tokom septembra kada su poginula dva radnika na gradilištu Beograda na vodi, a zatim i jedan radnik na gradilištu u Lučanima.
Tom spisku može se pridodati i najnovija vest da je u fabrici Namenska u Lučanima teško povređen još jedan radnik. Sudski postupak koji se vodi protiv direktora Namenske Radoša Milovanovića zbog prošlogodišnje eksplozije u toj fabrici, kada su poginula dva radnika, još uvek je u predistražnoj fazi.
Prema raznim navodima medija, od početka godine u Srbiji je poginulo između 26 i 29 radnika, od kojih je većina radila na crno. Taj podatak je skrenuo pažnju na čitav niz propusta u bezbednosti radnika. Vlasti sukao neku vrstu odbrambenog zida ustanovile krilaticu da se nesreće svuda dešavaju.
U tim pokušajima opravdanja bilo je i tragikomičnih momenata, jer je predsednik Srbije Aleksandar Vučić kao primer da nesreća ima svuda naveo podatak da u Americi svakih deset sekundi pogine jedan perač prozora, inače objavljen na satiričnom sajtu The Onion.
Mučan utisak je ostavilo i ubistvo građevinskog investitora u Beogradu koji iza sebe ima čitav niz krivičnih prijava. Njega je usmrtila žena (69) zbog spora oko parcele koju nije želela da mu proda. Osumnjičena je u delu javnosti nenakonjene vlastima proglašena za „junakinju“, a predsednik Vučić je ženu nazvao „babom“ i poručio opoziciji da se na tragediji ljudi ne prave politički poeni.
Neprihvatljiva objašnjenja vlasti
Poslednji događaji donekle su skrenuli pažnju sa osnovnog pitanja koje se pojavilo nakon brojnih pogibija radnika: zašto niko ne odgovara? Praksa je, naime, pokazala da krivci uglavnom ostaju nekažnjeni, a tragedije neprijavljenih, slabo plaćenih i nezaštićenih radnika se vide samo kao neizbežan rizik.
Predsednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost Zoran Stojiljković ističe da ima puno razloga za tragedije koje se dešavaju:
„Pre svega, ne posvećuje se dovoljno pažnje zaštiti na radu i radnim uslovima, koji vrlo često nisu bezbedni. Znam da će to zvučati šokantno, ali tu delimično ima krivice i samih radnika. Građevinarstvo je poznato kao delatnost gde ima najviše sezonskog rada na crno, i često je radnicima isplata na ruke važnija od radne i socijalne sigurnosti. Kada svemu tome dodamo i neodgovorne poslodavce, imamo situaciju kakvu imamo“, kaže Stojiljković za DW.