Zdravstveni radnici na poslu provedu i po osam sati radeći pod punom zaštitnom opremom, na koju su neki od njih i alergični. Nakon povratka kući strah ne prestaje, jer se onda boje da bi mogli zaraziti svoje najbliže.
„Mi još uvek u Srbiji nemamo definisano koji je to broj sati koji vi možete provesti u skafanderu ili ukoliko imate definisano, ukoliko je to četiri sata, da li vi imate prostora da na svaka četiri sata menjate ljude“, objašnjava za Novu ekonomiju predsednica Sindikata zaposlenih u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Beograda Radmila Obrenović.
Ona dodaje da su zdravstveni radnici izloženi većem stresu i strahu da bi virus mogli doneti i svojim ukućanima, pa ulažu i više vremena i sredstava u dezinfekciju.
Ova sredstva su najčešće na bazi hlora koji može oštetiti kako kožu, tako i respiratorne organe.
Obrenović napominje da su kod određenog broja zaposlenih prisutne i alergije na neke od materijala koji se koriste za izradu lične zaštitne opreme.
Ipak, i pored detaljne dezinfekcije kojoj se podvrgaju nakon povratka sa posla, mnogi zaposleni u zdravtsvu su i dalje stigmatizovani u društvu jer se okolina plaši zaraze.
„Kada se pojavite u društvu ili negde odete, ljudi zaziru kada čuju da radite recimo u zdravstvu. Vi ste stigmatizovani i ljudi se plaše da ih ne zarazite. Tako, uz preporučene mere fizičke distance, doživljavate i onu pravu socijalnu distancu i izolaciju i sa tim treba da se nosite, a ovo predugo traje“, zaključuje Obrenović.
Nikad veće plate zdravstvenih radnika, ili manipulacije platama