Srbija

08.06.2020. 09:35

Dan posle podkast

Autor: Nova Ekonomija

Ubistvo Džordža Flojda je samo vrh ledenog brega

Foto: Medija centar Beograd

Srbija

08.06.2020. 09:35

Intervju sa Dinom Jahićem, novinarem Glasa Amerike, za podcast “Dan posle”

Razgovarao: Aleksandar Gubaš

Dan posle – Dino Jahić o protestima u SAD (AUDIO)

Kad se ovako, sa drugog kontinenta, gledaju snimci ulica američkih gradova, stiče se utisak da su se pretvorile u bojno polje. Kako zaista ovih dana izgledaju demonstracije koje su u toku, i koliko je opasno biti na ulicama Vašingtona?

Dino Jahić: Po snimcima i fotografijama koje dolaze iz Amerike bismo zaista rekli da su demonstracije mnogo strašnije nego što jesu. Daleko od toga da je situacija bezazlena, ali incidenti su se događali samo u određenim dijelovima određenih gradova. Treba razgraničiti nekoliko stvari — prvo, protesti koji su se odvijali u toku dana, onda kad se ljudi tek počnu okupljati, su uglavnom bili miroljubivi. Kako je padao mrak, tako su počinjali i incidenti između policije i demonstranata. Te incidente je u nekim slučajevima inicirala policija, a u drugim demonstranti, i bilo je i stradalih i na jednoj i na drugoj strani. 

Viđali smo potpuno nevjerovatne snimke, gdje se automobil zalijeće na policiju pa ih udara, pa onda policijsko auto koje udara demonstrante, ili demonstrante koji bacaju Molotovljeve koktele na policiju… Sinoć je postao viralan video gdje se pokazuje brutalnost policije u gradu Bafalu. Na snimku policiji prilazi neki čovjek, i oni ga bez ikakvog povoda bacaju na pod, i čovjeku potom počinje krv da curi iz uha, on ostaje onako da leži… Te scene izgledaju vrlo ružno i zastrašujuće, iako ih nije bilo toliko. Ono što se dešavalo prvih par dana praktično nije toliko ni imalo veze sa protestima, već su grupe i pojedici na za njih odličan način iskoristile priliku da pljačkaju, pale i razbijaju izloge — i to su najčešći snimci koji su dolazili. Stanje je sada dosta mirnije, i proteklih nekoliko dana gotovo da i nije bilo incidenata.

Šta je uticalo na to smirivanje?

DJ: Postoji više razloga za to. Jedan je, i to je posebno slučaj ovdje u Vašingtonu, veliko prisustvo policijskih i vojnih snaga. Razlog su i policijski časovi, koji su uvedeni širom Amerike, i to što je na neki način postignut cilj protesta, s obzirom da su sad optužena sva četvorica policajaca. Takođe, tu energiju nije bilo moguće održati — logično je da se toliko snažna energija za nasilje nije mogla održati više od nekoliko dana… Naravno, treba istaći da je većina demonstranata, to se često vidjelo, apsolutno protiv nasilja. Recimo, kad bi neko počeo da baca flaše vode na policiju, često se vidjelo da velika većina demonstranata takve pokušaje zaustavlja, i da se trude da ne isprovociraju policijsko nasilje. Bio je snimak ovdavde iz Vašingtona, i na njemu čovjek koji pokušava da odvali dio ivičnjaka, da bi napravio kamenje koje bi se poslije moglo bacati… Na snimku njemu zapravo prilazi grupa demonstranata, i predaje ga policiji. 

Tako da se zapravo taj čitav protest pretvorio u jedan dosta miroljubiv i miran pokret, i delimično je tome doprinijela i policija — koja je izgleda shvatila da njihovo nasilje nije način da se tenzije smire, i da se problemi riješe. Ipak, protesti vjerovatno neće da se zaustave. Za subotu je ovdje u Vašingtonu najavljen za sada najveći protest, i vjerovatno će biti jako puno ljudi na ulicama. Takođe, situacija nije svugdje ista — recimo, u Vašingtonu je prilično mirno, dok u nekim drugim gradovima još uvijek nije došao trenutak da se može reći da je sve mirno i bez incidenata.

Da se vratimo na događaj od koga je sve počelo. Koliko se i šta za sada zna o tome kako je umro Džordž Flojd?

DJ: Džordž Flojd je, navodno, iskoristio krivotvorenu novčanicu od dvadeset dolara za plaćanje u nekoj prodavnici. Nije jasno je li on znao ili nije da je reč o krivotvorini. On je već bio u svom automobilu kada su mu ljudi iz prodavnice prišli, i valjda ga upozorili da je iskoristio krivotvorenu novčanicu… Međutim, oni su se ubrzo vratili nazad u prodavnicu, tako da to upozorenje vjerovatno nije urodilo plodom, i pozvali su policiju. Potom se pojavila policija, i došlo je do kraćeg koškanja, nakon čega su ga oni izvadili iz automobila. Dakle, u trenutku kada je on već bio na pločniku pored kola, došle su nove patrole, i jedna patrola ga je odvela sa sobom do svog službenog automobila, gdje je nastalo novo koškanje. Prema nekim od navoda, on je njima tada rekao da je klaustrofobičan, i da se plaši da uđe u policijsko auto. Posle toga nastupa trenutak koji je postao najpoznatiji — Flojd pada na pod, i potom mu jedan od tih policajaca gotovo devet minuta kleči na vratu, dok on zapomaže i viče da ne može da diše, i na kraju umire. U jednom trenutku je došla hitna pomoć, ali je bilo prekasno. To je ono što je u stvari sve pokrenulo, i to je bila neka kap koja je prelila čašu i navela javnost da izađe na proteste… Dakle, ne samo sam taj slučaj, nego i nedostatak adekvatne reakcije institucija. Četvorica policajaca jesu smenjena, ali je na početku samo jedan od njih, Derek Šovin, bio optužen za ubistvo — i to ubistvo trećeg stepena.

Šta se dalje dešavalo s tim slučajem, nakon izbijanja nemira?

DJ: Slučaj je preuzeo bivši kongresmen Kit Elison — on je bio prvi musliman koji je izabran u američki Kongres, a sada je javni tužitelj u saveznoj državi Minesota, i vidi se da uživa dosta povjerenja u javnosti. Nakon što su počeli protesti, i nakon što je Elison preuzeo slučaj, Šovin je optužen za drugostepeno ubistvo bez predumišljaja, za šta može dobiti do 40 godina zatvora. Optužnice za pomaganje u ubistvu su podignute i protiv ostale trojice policajaca, i svi su uhapšeni. Napravljene su dvije autopsije. Jednu je naručila porodica Džordža Flojda, i ta autopsija je kao uzrok smrti navela gušenje uslijed pritiska. Druga autopsija, koja potiče od zvanične institucije koja se time bavi, je navela da mu je srce stalo — isto uslijed pritiska, koje je pretrpjelo tokom te borbe, tokom toga pritiska na vrat i leđa — i oni su okarakterisali taj slučaj kao ubistvo. Dakle, te autopsije se ne poklapaju u potpunosti, i verovatno će se svi detalji otkriti tek na suđenju. Jedna od autopsija je pokazala da je Flojd bio pozitivan na koronavirus, ali se navodi da to nije uzrok smrti.

Koliko su te demonstracije zapravo masovne? Na snimcima se obično izaberu neki najdramatičniji uglovi, iz kojih se čini da je na ulicama potpuni haos — ali se onda iz nekih drugih uglova vidi da nema više od nekoliko stotina ili hiljada učesnika.

DJ: Upravo kao što kažete, zavisi — brojke se kreću od nekoliko stotina do nekoliko hiljada ljudi, i vrlo ih je teško prebrojati. Recimo, čak i unutar jednog grada, uzmimo na primer Vašington, imate okupljanja na više mjesta u toku dana. Tako da se jedna grupa skupi kod Kongresa, druga grupa kod Bijele kuće — i onda traju šetnje, ljudi se prvo pridružuju, pa onda odlaze kući, i tako dalje… Vrlo je teško prebrojati tačno koliko ih ima, ali svakako nije riječ o milionskim iznosima, da kažete da je bilo milion ljudi u jednom gradu — ali je na većini mjesta učestvovalo više hiljada. Posebno sada, kako se ovo sve smiruje… Kažem, u Vašingtonu je za subotu najavljen veliki protest. Takođe, narednih dana će biti održavane komemoracije za Džordža Flojda, i u Mineapolisu je svećenik koji je predvodio komemoraciju najavio da će 28. avgusta biti organizovan marš na Vašington, u kome će se ukazati na problem policijske brutalnosti i na problem rasizma, koji je i te kako postoji u Americi. Taj datum je simboličan, jer pada na 57. godišnjicu od marša na Vašington koji je vodio Martin Luter King, kada je održao onaj čuveni govor i rekao “Ja imam san…” Tako da će tog 28. avgusta u Vašingtonu verovatno biti jedan zaista ogroman skup.

Da se sada malo pozabavimo samim demonstrantima… Ko su zapravo učesnici ovih demonstracija? Da li su to podjednako i crnci i belci, i da li su prisutni svi slojevi društva ili samo neki? 

DJ: Mislim da je u pitanju jedna vrlo mješovita grupa ljudi — ima ih iz viših slojeva i iz nižih, ima i siromašnijih i bogatijih ljudi, ima i bijelaca i crnaca… Iz ovih protesta je izrastao cijeli pokret,  i nije da su na njima samo Afroamerikanci. To što se dogodilo je izazvalo masovni revolt, bez obzira na podijeljenost između Republikanaca i Demokrata. Sem jednog radikalnog rasističkog dijela društva, većina javnosti se slaže da je to što se dogodilo vrlo loše, i da na to treba ukazati — ali nenasilno. To je ono gdje se ljudi počinju razlikovati.

Proteste zapravo čini više različitih grupacija. Predsjednik Tramp i njegova administracija su naveli Antifa, dakle antifašistički pokret, kao organizaciju koja je vodila nemire i u njima učestvovala, i naveli su da će on i ministar pravde Vilijam Bar svo nasilje koje je učinila Antifa, i ono koje učine druge grupacije, tretirati kao domaći terorizam. Po onome što se vidi na društvenim mrežama i u medijima, određeni elementi grupacije Antifa jesu učestvovali, oni jesu bili na demonstracijama. Međutim, druge grupe, o kojima se nije toliko pričalo u javnosti, a takođe se vidi da su bile prisutne, jesu grupacije suprotne ideologije od Antifa — dakle, desničarske organizacije, bijeli suprematisti i slično. Tako da nam i to možda pokazuje kolika je zapravo podijeljenost američkog društva, jer su sve te različite grupacije i pojedinci u različitim momentima nastojale iskoristiti situaciju za neke svoje ciljeve. 

Recimo, pojavila se jedna grupa koja je relativno novija, pod nazivom “Boogaloo”, i oni su zanimljivi jer se pojavljuju u havajskim košuljama — dakle, jedna od stvari po kojima su poznati su te havajske košulje, i to što vjeruju u drugi amandman, odnosno pravo Amerikanaca da nose oružje. Oni su takođe bili na protestima, što se vidjelo po snimcima sa društvenih mreža i njihovim postovima. Njihova ideja je da se u Sjedinjenim Američkim Državama mora dogoditi novi građanski rat, i da je potrebno sve preduzeti kako bi se djesio što pre. Ono što njih karakteriše je to da ne vjeruju u policiju, i ne vjeruju u državni monopol, ali u samoj toj grupaciji postoje i ljevičari i djesničari, dakle oni u tom smislu nisu jedinstveni.

Znači, priželjkuju međusobni obračun.

DJ: Više bih rekao da priželjkuju obračun sa državom i sa sistemom, a onda i jedni sa drugima. 

A kako su uopšte organizovane demonstracije? Da li mase samo spontano izađu na ulice, ili postoji neka koordinacija i organizacija? Da li imaju neku logističku podršku sa strane?

DJ: Dosta ljudi se spontano okuplja, ali postoji i neka vrsta organizacije na terenu. Toga nije bilo mnogo u prvim danima, ali kasnije već jeste. Još od ranije postoji taj pokret, “Black Lives Matter”(“Crni životi su važni”)–  i, kako sam shvatio, pripadnici tog pokreta između ostalog rade neku vrstu koordinacije. Koordinacija uglavnom podrazumijeva pokušaje nekih od ljudi iz tog ili drugih pokreta da održe demonstracije mirnim, i da imaju neku vrstu kontrole nad tim što se dešava. Radi se takođe i o obezbjeđivanju većih količina vode, flaša sa vodom, maski, kako bi se od koronavirusa zaštitili demonstranti i drugi, hrane — svih tih nekih potrepština koje su neophodne ljudima koji stoje na određenoj lokaciji pet, 10 ili 15 sati.

Sad dođe zgodno što te maske, osim što štite od koronavirusa, mogu da posluže i da kamufliraju identitet…

DJ: Da, da (smeh). Zapravo sam maloprije pročitao da je jedna policijska agencija zaplijenila veliku količinu maski koje su bile poslane na lokaciju gde će biti demonstracije. Ipak, do sada je već uhapšeno više od 10.000 ljudi, i to je na neki način možda oslabilo energiju protesta.

Kako se policija generalno odnosi prema demonstracijama? Da li se sada suzdržavaju u odnosu na prve dane, i da li se možda čak i solidarišu sa demonstrantima? Videli smo scene gde građani i policija kleče zajedno… Koliko su česti ti prizori bratimljenja naroda i policije?

DJ: Čini mi se da je to zavisilo bukvalno od individualnih policajaca ili njihovih šefova koji su u tom trenutku bili na terenu. Na većini mjesta gdje se jeste dogodila neka vrsta solidarnosti — recimo, zajednička šetnja i klečanje, ili odavanje počasti Džordžu Flojdu — bilo je manje nasilja, ili manje incidenata i problema. Zavisilo je bukvalno od grada do grada, a nekad se situacija razlikovala čak i unutar pojedinih gradova — gledao sam izveštaj iz Majamija, gdje policija s jedne strane kleči s demonstrantima, i tu je mirno, a sa druge strane se tuče s njima. Tako da je to veoma zavisilo od lokacije, ali primjeri su pokazali da je dolazilo do izražene policijske brutalnosti prema demonstrantima, i kada možda nije bilo potrebe za time.

Od početka demonstracija je zabeležen veliki broj napada na novinare s raznih strana — i od strane policije, i od strane demonstranata. Koliko je ovih dana bezbedno biti novinar na ulicama američkih gradova?

DJ: Kreira se slična atmosfera kao što je u Srbiji, i uopšte na Balkanu — često se govori da su novinari neprijatelji države, da su plaćenici, da ne rade za američke interese nego za nečije tuđe, da im je samo cilj da nanose zlo društvu, i tako to… Takva atmosfera tokom protesta je prilično zabrinjavajuća. Prema informacijama Fondacije “Sloboda štampe” i Komiteta za zaštitu novinara, koji vode evidenciju o napadima na novinare, tokom protesta je uhapšeno njih najmanje 49, a zabeležena su najmanje 192 potvrđena napada, od čega 160 od strane policije — dakle, većinu je počinila policija. Gađani su gumenim mecima, udarani, prskani su suzavcem, i tako dalje. Jednog kolegu iz Glasa Amerike su ovdje u Vašingtonu gađali gumenim mecima… Novinari su lagana meta u ovakvim situacijama, i atmosfera je prilično zaoštrena. 

U  medijskom svijetu generalno postoji oštra podjela između onih koji podržavaju aktuelnu administraciju predsjednika Trampa — recimo, Foks prednjači u tome — i medija poput CNN-a, koji nekada i po svaku cijenu kritikuju predsjednika i njegovu administraciju. Kad već govorimo o medijima, upravo se u ovoj situaciji vidjelo koliko je važna uloga lokalnih medija — a njih je u Americi, nažalost, sve manje, kao i svugdje u svijetu. Veliki mediji se bave velikim temama, i imaju neke svoje agende. Kada gledate lokalne verzije ABC-a, Foksa, CBS-a, vidite da su njihovi novinari na licu mjesta i javljaju se odatle — a kad uključite glavne programe tih medija, situacija je prilično drugačija. Manji mediji su dosta, da kažem, preciznije izvještavali. 

Takođe, novinari malih, lokalnih medijskih stanica koje prate dešavanja u Vašingtonu su bili vrlo dobar izvor informacija. Oni su na svojim Tviter nalozima postovali šta se dešava, objavljivali fotogafije i videe sa lica mesta, i uživo prenosili dešavanja. Ako niste na određenoj lokaciji, potrebno je da pratite dosta različitih izvora da bi ste stvorili pravu sliku. Recimo, u Vašingtonu su se na više mjesta dešavale različite stvari — na jednom ćošku je bilo mirno, policija i demonstranti su stajali nasuprot jedni drugima, dok je na drugom policija bacala suzavac na demonstrante, a oni uzvraćali. Sve je bilo vrlo haotično. Zato je baš puno izvora trebalo pratiti, a pojavilo se i dosta lažnih vijesti i lažnih snimaka.

Kakva je percepcija protesta među građanima — da li su uplašeni za svoju bezbednost, i za poredak i mir u državi, ili su i oni ogorčeni na postupanje sistema? Da li ovo vide kao priliku da se svi Amerikanci zajedno ujedine protiv establišmenta, ili kao priliku da dođe do novog građanskog rata?

DJ: Mislim da je mnogo manji dio društva za tu radikalnu varijantu. Dobar dio Amerikanaca je ogorčen zbog toga što se desilo Džordžu Flojdu, iako je to samo vrh ledenog brijega. U zadnjih nekoliko sjedmica je bilo više veoma medijski vidljivih slučajeva koji se direktno odnose na rasizam. Recimo, slučaj mladića Afroamerikanca, koji je džogirao u nekoj ulici, i pojurili su ga otac i sin bijelci kojima se to uopšte nije svidjelo — to što je on trčao njihovom ulicom. Došlo je do incidenta, i taj mladić je ubijen iz vatrenog oružja, iz sačmarice. Za taj slučaj se saznalo tek dva mjeseca kasnije, kad se snimak pojavio na društvenim mrežama, i tek tad je naišao na reakciju institucija. To je ono zbog čega su ljudi veoma ljuti, a to je činjenica da, da se takvi slučajevi ne pojave na društvenim mrežama i u medijima, oni često nikada ne bi bili razotkriveni, i ne bi se znalo šta se dogodilo. 

Javnost je ogorčena time, ali i brojnim drugim stvarima — i ne samo afroamerička javnost. Rasizam nije samo brutalnost policije, i ti najradikalniji potezi. Koliko god da ga je Amerika u svom društvu iskorijenila, toliko ga i nije iskorijenila, i on je sistemski prisutan. Vidite ga u školstvu, u rešavanju stambenog pitanja, u nezaposlenosti… Čak je i koronavirus jače pogodio afroameričke i latino zajednice u Americi. Tako da u tom smislu postoji čitav jedan niz problema. Prije nekoliko dana, moja supruga se vozila u Uberu, gdje joj je žena koja je vozila Uber, koja je bila Afroamerikanka, objašnjavala kako je u jednom trenutku morala da posjedne svoju djecu, i da im objasni kako da postupaju kad ih policija zaustavi na ulici ili u vozilu. Objasnila im je da odmah moraju da podignu ruke, kako da izvade ličnu kartu a da ne izgleda kao da posežu za pištoljem, i tako dalje… Strašno je samo kad slušate da se to nekome događa, a kamoli kada to svakodnevno doživljavate — tako da dosta javnosti ima problem s tom situacijom. 

Isto tako, veći dio javnosti je ogorčen i na paljevinu i nasilje koje se dogodilo. Mnogo malih preduzeća, malih lokalnih radnji je uništeno tokom ovih dešavanja… Ti ljudi nisu ništa krivi — uništavani su čak i afroamerički biznisi. Dakle, prvo imate koronavirus, koji je zatvorio Ameriku na dva-tri mjeseca, koji je doveo do ogromne nezaposlenosti, i pitanje je kad će se ekonomija uopšte oporaviti. Sada, kada imamo situaciju da počinje lagano otvaranje dijela tih poslova — nakon što su nekako preživjeli pandemiju, ti su biznisi sada zapaljeni i uništeni. To ni na koji način ne pomaže ni afroameričkoj zajednici, ni američkom društvu, i veći dio javnosti je zapravo apsolutno ogorčen što je došlo do paljevine i uništavanja privatne imovine ljudi koji nemaju apsolutno nikakve veze s ovim što se događa.

Šta bi zapravo moglo da se definiše kao neka glavna pokretačka sila ovih protesta? Da li su ovo protesti protiv rasizma, protiv Trampa, protiv kapitalizma, ili su možda rezultat frustracije zbog karantina — ili sve to zajedno?

DJ: Mislim da je odgovor “sve to zajedno”. Najdominantniji je element revolta protiv rasizma, ali mislim da i sve drugo navedeno donekle doprinosi… Koronavirus je ovdje izazvao dosta problema — od virusa je umrlo više od 105.000 Amerikanaca, i njegovo prisustvo je potvrđeno kod velikog broja ljudi. Čini se da taj problem i dalje nije riješen, ali Amerika je krenula u ponovno otvaranje, jer se ovdje čitavo društvo zasniva na potrošnji i kupovini — kad to ne funkcioniše, nema plata. Američko društvo teško funkcioniše bez da se kapital i novac vrte. Tako da, poslije svega toga — karantina, ovih slučajeva koje smo već spominjali, pa i nezadovoljstva građana politikom administracije — čini se da su svi elementi koje ste naveli zastupljeni na ovim protestima.

Da li su protesti možda potisnuli pandemiju iz fokusa pažnje javnosti?

DJ: Pa, jesu na neki način. Rekao bih da pandemija koronavirusa u neku ruku jeste izgubila pažnju javnosti. Već vidim da dosta zdravstvenih stručnjaka govori o tome da bi ovakva okupljanja ljudi, bez obzira što je toplo vrijeme, i što se nose maske i tome slično, zapravo moglo stvoriti nove klastere. U mnogim gradovima su već govorili da bi trebalo testirati demonstrante — recimo, gradonačelnica Atlante je pozvala sve učesnike protesta da se testiraju, da bi se videlo da li se pojavljuju klasteri i da li se bolest nastavlja širiti.

Pomenuli smo razne slučajeve nasilja, a od početka demonstracija je čak bilo i ubistava. Da li je to imalo nekakvog efekta na dinamiku daljeg razvoja protesta, i koliko se uopšte zna za te slučajeve — da li su imali sličan odjek u javnosti kao to početno ubistvo Džordža Flojda?

DJ: Nisu. Situacija je u toj mjeri haotična, pogotovo kad dođe veče, i kad počnu policijski časovi, da je vrlo teško ispratiti gdje se šta dešava… Na nekim mjestima su policajci suspendovani zbog stvari koje su radili, ili su pod istragom, a demonstranti koji su pravili probleme su hapšeni. Ipak, iako postoji pažnja javnosti, nijedan slučaj nije izazvao toliko pažnje kao slučaj Flojda. Tek će u narednim sjedmicama i mjesecima biti poznato šta se sve dješavalo, i šta su bile posljedice svega što se događalo na ulicama. 

Ako govorimo o policiji, dosta ljudi ima problem sa prisustvom tog niza policijskih formacija — od zatvorskih službi, preko federalnih agenata za borbu protiv droge, sve do čak i vojnih formacija na ulicama… Jedino je ovdje u Vašingtonu vojska izašla na ulice, ostalno su bile jedinice lokalne policije i Nacionalne garde. Predsjednik je rekao da bi, ukoliko se stvar ne smiri, mogao aktivirati zakon koji bi mu omogućio da pošalje aktivni sastav američke vojske i u druge gradove, i u druge savezne države. Međutim, tome su se u većini slučajeva usprotivili guverneri tih saveznih država — ali, ono što je  neuobičajeno je da je bilo protivljenja i iz vojnih krugova. Čak je i ministar odbrane Mark Esper rekao da ne misli da je situacija toliko dramatična da bi bilo potrebe da se šalje aktivni sastav američke vojske da zavodi red na ulicama. Gradonačelnica Vašingtona se upravo spori sa Bijelom kućom oko toga koje su to zapravo vojne formacije na ulicama Vašingtona, i kakva ovlašćenja imaju, jer dolazi do sukoba nadlježnosti između lokalne policije i vojske. Ipak, činjenica je da je prisustvo toliko vojske i policije smirilo stvari u Vašingtonu, i to ne treba zaboraviti.

Pominjali ste navode i optužbe od strane od strane predsednika Trampa da iza nasilja i iza ovih protesta stoji Antifa. S druge strane, čuli smo i tumačenja da su proteste infiltrirali beli suprematisti kako bi vršili provokacije, a bilo je navoda i da demonstranti imaju podršku spolja — od Kine, Rusije ili koga već… Koliko ti navodi imaju temelja?

DJ: Kao što sam već rekao, na demonstracijama se pojavljuju različite grupe, koje nisu homogene i koje ne predstavljaju isti politički pravac — i među suprematistima, i među ljevičarima postoje različiti pokreti, grupacije i organizacije. Proteste ne čini jedna organizacija s jasnom hijerarhijom i strukturom, koju možete posmatrati kao jednu cjelinu. Što se tiče utjecaja spolja, vrlo je malo dokaza prezentovano da neka strana sila aktivno učestvuje u izvođenju ljudi na ulice. U širenju dezinformacija možda da, i o tome se sve više govori. Dakle, na društvenim mrežama se šire lažne informacije i vijesti — recimo, scene iz filmova i ratnih zona se predstavljaju kao da se trenutno dešavaju u nekom od američkih gradova. Može biti da to radi neko sa strane, a može biti i da su to ljudi iz Amerike, ne znam…  Plasirani su snimci gdje je navodno dječja vojska izvjedena na ulice Atlante, neki drugi gdje je čovjek u Njujorku ukrao bankomat i pokušao ga unijeti u autobus… Prisutna je velika količina dezinformacija, i tu vjerovatno postoji neka vrsta umješanosti stranih sila. Čak je i administracija govorila da se to događalo, ali nije ponuđeno mnogo informacija. 

Vidjeo sam da zemlje kojima Amerika obično, kada je riječ o protestima, govori da države moraju dozvoliti demokratske demonstracije i da građani imaju pravo da izraze svoje mišljenje, sada na neki način uzvraćaju Americi te savjete i saopštenja. Recimo, Iran i Kina su poručili da Amerika treba da poštuje prava svojih građana koji su izašli na ulice, da ne smiju da razbijaju demonstracije i tome slično… Mislim da će od sada američkim diplomatama biti teže da drugima objašnjavaju da su demonstracije demokratske, i da policija ne bi smela da napada demonstrante — to će im vjerovatno predstavljati problem u budućnosti.

Koliko su dalekosežne posledice i procesi koje su ove demonstracije pokrenule? Videli smo da su na neki način bile uspešne, jer su svi policajci uključeni u slučaj optuženi, i inicijalna optužnica je preinačena u teži oblik ubistva. Bilo je i drugih posledica, razni gradovi su promenili odnos prema policiji i način na koji sa njima sarađuju. Šta može da se očekuje dalje, i da li je na vidiku možda artikulisanje nekih dugoročnijih ciljeva?

DJ: Teško je predvidjeti, jer se u ovom trenutku mnogo toga dješava. Prilično je izvjesno da će se protesti nastaviti neko vrijeme, ali će oni vjerovatno biti dosta mirniji — neće biti tih paljevina, incidenata i tako dalje… Vjerovatno je da će se pretvoriti u neke konkretne zahtjeve. Recimo, već sam pomjenuo taj skup u avgustu, koji će vjerovatno biti veliki, i čiji će cilj biti upravo da se skrene pažnja na to da problem nije samo policijska brutalnost, nego da u američkom društvu postoji čitav niz problema o kojima i dalje treba razgovarati i rješavati ih. 

Vidim da mnogi traže da se ukinu zakoni i odluke koji na različite načine štite policajce od krivičnih tužbi. Recimo, neki članovi Kongresa pripremaju zakone koji bi olakšali krivično gonjenje policajaca, i američki Vrhovni sud razmatra svoju odluku iz 1982. godine, kojom su policiji pružene policiji brojne zaštite. Takođe, Los Anđeles je odlučio preusmjeriti dosta novca iz budžeta policije na programe socijalne podrške, i vidim da i drugi gradovi razmatraju da učine nešto slično. Govorilo se i o tome kako nije bilo dovoljno opreme i pomoći bolnicama i medicinskom osoblju tokom pandemije, dok je policija dobijala i dobija velike količine novca, a onda se okrenula protiv građana… To je takođe sada neki lajtmotiv, i jedan od razloga zašto gradovi idu ka tome da preusmjere sredstva koja dobija policija. Kako mi se čini, to su većinom gradovi u kojima su gradonačelnici iz Demokratske stranke. Tako da bih rekao da će posljedica svega ovoga verovatno biti neka vrsta promene u američkom društvu.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.