BOS PO TRNJU
Šta je uistinu značila poseta predsednika Srbije Parizu i prijem u Jelisejskoj palati?
„Mislim da smo mi primer da brak može da funkcioniše i kada su supružnici u istom poslu, ako se stvari postave na svoje mesto – ko o čemu odlučuje. Podelili smo se ko o kom segmentu u firmi brine, naravno informišemo se. Kod kuće smo supružnici, a na poslu partneri“, kaže vlasnica Statusa, koja ne oseća da je ambijent naklonjen domaćoj privredi, misli da se radi možda mnogo više nego bilo gde u svetu, ali da ipak ne treba ići napolje, jer može da se uspe i u Srbiji
„Kod kuće supružnici, na poslu partneri, formula koja je do uspeha dovela porodičnu firmu – Vinariju Status iz Svrljiga. Vlasnici i supružnici Jelena i Bora Jović poslovne nagrade i priznanja primaju zajedno, planiraju skupa, a onda svako kreće u realizaciju svog dela zadatka u biznisu, da bi se ostvario prihod. Pre više od četvrt veka su krenuli od vinskog podruma karakterističnog za sva srpska seoska domaćinstva, danas su stvorili imepriju sirćeta i vina, specifičnu turističku ponudu, lanac kooperanata…
Kažu da je u svemu najvažnije što svoje četvoro dece polako uvode u tajne kako voditi, sačuvati i razviti biznis. Bračni menadžerski par Jović sa brda nadomak Niša, u netaknutoj oazi zdravlja, odakle puca pogled na prelepe, uređene Status vinograde, u vinske mape Evrope ucrtali su se kao jedan od četiri proizvođača vina u amforama. Atrakcija po metodologiji koja vuče korene 6.000 godina pre nove ere traži vreme da se stigne do profita i jedino zaljubljenici u piće bogova mogu da izdrže taj izazov. Istorija, primamljiva za turističku ponudu, protkana je i mnogim elementima modernog, očito i u samom poslovanju i biznis odnosu supružnika. Jelena preuzima ulogu domaćina i s njom vodimo razgovor za „Novu ekonomiju“ , dok pred kamerama neke strane televizijske stanice Bora pozira otkrivajući tajne negovanja vina po recepturi vinara nemanjićke Srbije.
Kako ste krenuli, kako je zaparavo doneta odluka da uđete baš u ovaj biznis?
Jelena Jović: Od tog momenta danas nas deli tačno 26 godina. U Srbiji svaki domaćin ima svoj podrum, a nekada je bio i pun vina. Naš podrum nije doživeo da se „ugasi“ i jedan porodičan posao, bavljenje vinogradom i vinom, prerastao je vremenom u veliki biznis. Iz te ljubavi prema vinu, koja se u našim kućama prenosila s kolena na koleno, rodila se pre svega vinarija u Svrljigu, a kasnije poslovni plan nas je vodio ka kvalitetnom vinskom turizmu i vinima i kupovini Vinarije u Malči.
Biznis je porodični, ali ko je „na vrhu piramide“?
J. Jović: Moj suprug Bora Jović je pokretač svega i u poslu smo on i ja, mi vodimo menadžment. Roditelji mog supruga Borinka i Velizar su izuzetno zaslužni za sve što smo stvorili, a i sam pojam porodičnog biznisa upućuje na to da svi doprinose i rade. Tu je i naše četvoro dece, Vukašin, Natalija, Nais i Nada, koje polako uvodimo u posao i ona će nakon nas nastaviti posao i sigurma sam dalje ga širiti.
Očito na dobrim temeljima koji su im poslovno i kapitalno udarila dva pokolenja Jovića?
J. Jović: Iza nas je 26 proizvodnih godina. Osim vina, tu je i 13-godišnja proizvodnja alkoholnog, jabukovog i vinskog sirćeta. Od 2012. godine u posedu nam je i ova vinarija u Malči, s objektom starim više od 110 godina. Podigli su ga ljudi iz Malče 1903. godine i tada počinje da teče vino ove vinarije, dakle istorija njegove proizvodnje, skladištenja, prodaje… Prvih sto godina Malča je funkcionisala kao vinogradarska zadruga , a nakon toga Vinarija Status, odnosno mi kao vlasnici, krenuli smo sa renoviranjem novog poseda, pre svega za negovanje kvalitetnih vina, a samim tim i za turizam.
Priča iz Malče je atrakcija i očito primamljiva turistička ponuda sa kompletnim doživljajem koji se nudi?
J. Jović: Naša turističa ponuda će dostići vrhunac kojem težimo kada objektima koje sada vidite pridodamo i hotel, s čijom izgradnjom uskoro nameravamo da krenemo. Završićemo ga sa pomoći države ili bez nje, u to sam sigurna. Ova naša Malča je jedinstvena jer je kapacitet podruma dva miliona litara i zamislite kada posetioce provedemo kroz istoriju vinarije, vina i kažemo da upravo stoje na milion i dvesta hiljada litara tog božanskog pića. Toliko za sada godišnje proizvedemo i prodamo vina, a sirćeta oko dva miliona litara.
Da nastavim o vinskom turizmu i svojevrsnom putovanju u Malči kroz vinsko vreme.
J. Jović: Posetici vođeni pričom naših stručnih vodiča imaju priliku da prođu kroz četiri raličite vinske kuće iz četiri različite vinske epohe i saznaju kako negujemo vino. Najstarija je Rimska kuća s negovanjem vina u amforama. To je srce naše priče, jer smo za sada jedini proizvođači vina u amforama, a Evropa beleži još tri takva proizvođača. Reč je o najstarijem načinu proizvodnje i negovanja vina i prvi tragovi sežu 6.000 godina pre Hrista. Tada se isključivo vino pravilo u amforama, a ove naše, imamo ih osam, nabavljene su u Gruziji i kapaciteta su od 1.700 do 2.000 litara. Atrakcija je sve, čak i sam nastanak ovih amfora. Vina koja u njima negujemo pod komercijalnim imenom su „Car Konstantin Veliki“ i „Carica Jelena“. Za amfore se bira najkvalitetnije grožđe, svako zrno mora da se odvoji od peteljke i zdravo da uđe unutra. Sledi maceracija na pokožici koja traje četiri do šest meseci u amfori potpuno zakopanoj u zemlju. Tada se pokožica vadi i još šest meseci vino ostaje da leži u amfori i tek nakon godinu dana iz zemlje se seli u drvene bačve od domaćeg hrasta gde odleži još godinu dana. Nakon dve godine, kada je spremno za flaširanje i ispijanje, i dalje se tretira kao mlado vino i naša prva berba iz amfore je 2012. godina. Još uvek su mlada i tim vinima je potrebno dekantiranje, imaju talog, nisu filtrirana. Crvena amforna vina moraju bar sat vremena da se dekantiraju, a za bela je dovoljno i pola sata, da bi otvorila i razvila svoje prave mirise i ukuse. To su jaka, ekstraktna vina i ne mogu se porediti sa onima koja nisu iz amfore, i mogu biti arhivska. Sve je to atrakcija i za domaće i za strane turiste, kao i za mnoge zaboravljena posuda za dekantiranje, koja je samo deo antikviteta i atraktivnih predmeta prošlosti kojima ponudu vinarije činimo zanimljivijom. Uz najstariju Rimsku kuću, tu je i Kuća Nemanjića, sredina 12. Veka, gde se radi proizvodnja u drvenim bačvama, koje su u srednjevekovnoj Srbiji bile u upotrebi od oko 1100. godine. Tu je Srpska kuća s početka 20. veka, podrum s betonskim fermentorima. Tu posetioci stoje na milion litara vina i degustiraju ga. I naravno, na kraju je tu savremena vinarija gde se vino neguje u inoksfermentorima. Znači, putovanje kroz vreme turistima nudi razgledanje tih istorijskih kuća, degustaciju vina kakvo se baš u to vreme pravilo, a u svakoj je uz vino ponešto iz nacionalne kuhinje i to iz tog doba. Naravno, i restoran prati ukupnu priču, pa u njemu imamo ponudu hrane i iz nemanjićkog perioda srpskog srednjeg veka.
Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs
Šta je uistinu značila poseta predsednika Srbije Parizu i prijem u Jelisejskoj palati?
Prosečna marža u trgovinama na malo u Srbiji kreće se od oko 21-22 odsto do 31-32 odsto, ali je manja od one u Evropi. Maloprodaja nije kriva za visok rast cena u srpskim prodavnicama, a profiti trgovinskih ...
U proizvodnju struje u narednim decenijama moraće da se investira više desetina milijardi evra, jer Srbija više ne može dugoročno da se oslanja na nasleđene kapacitete iz socijalizma, sa izuzetkom hidrocentr...
Srbija mora da uskladi svoju unutrašnju i spoljnu politiku, odnosno da demokratski odluči o svom usmerenju ka velikim silama, glavna je poruka okruglog stola pod nazivom „Srbija između Istoka i Zapada“. Pone...
PREMIUM sadržaji na platformi NovaEkonomija.rs Inforamcije koje imaju dodatnu vrednost
POGLEDAJ SVE