Lavirint u tvrđavi
Katastar je objavio uspešan završetak projekta koji se (između ostalog) tiče masovne procene nepokretnosti u Srbiji. Struka upozorava da procena nije urađena kako valja, a sindikati da ne znaju na šta je novac otišao
Zašto se revolucionarni prevrati tako često završavaju neuspehom u vidu ustanovljavanja još jače i gore diktature ili tiranije i, sa druge strane, kojim to psihološkim veštinama građana treba da ovladaju da bi se demokratija u društvu, nakon svrgavanja diktatora, ustoličila?
Možda nam se ponekada čini da smo mi kao narod ili zajednica nekako posebno iracionalni i da neke druge zajednice ne bi tako lako dozvolile da izgube teškom mukom i kroz borbu stečene slobode i demokratska prava. Ipak, gledajući šire, na svet u celini, u prošlosti i u sadašnjosti, jasno je da su demokratija, kao i slobode i prava običnih građana nešto što se po pravilu teško stiče, ali ako se zapostavi, onda se spontano veoma brzo gubi i „vene“.
Zašto je to tako, pokušava da objasni američki psiholog iranskog porekla dr Fatali Mogadam (Fathali M. Moghaddam). On ističe da nam posmatranje društvenih revolucija kroz psihološku prizmu može pomoći da razumemo zašto se revolucionarni prevrati tako često završavaju neuspehom u vidu ustanovljavanja još jače i gore diktature ili tiranije. Primera ima napretek. Spomenimo samo Oktobarsku revoluciju u Rusiji ili Iransku revoluciju 1978. godine. I Arapsko proleće se, nažalost, pretežno završilo jačanjem diktatura, umesto njihovim slabljenjem.
RELATIVIZOVANJE DEMOKRATIJE
U istoriji ipak postoji par svetlih izuzetaka gde su revolucije u dužem periodu vodile porastu demokratije, kao na primer u američkoj borbi za nezavisnost ili u revolucionarnim promenama u Južnoafričkoj Republici. Mogadam smatra da je za dugoročni uspeh ovih revolucionarnih prevrata bila presudna ličnost vođa tih pokreta, koji su se (konkretno Džordž Vašington i Nelson Mandela) svesno odrekli apsolutističke moći i založili se za podelu vlasti, to jest demokratiju.
Ličnost vođe je naravno bitna za pozitivan tok i ishod promena nakon revolucionarnog prevrata. Ipak, po mišljenju Mogadama, ličnost vođe nije presudno bitna. Najbitnija stavka je nešto što Mogadam naziva društvenom „odskočnom daskom“ za vođe, a to je društveno okruženje ili neka vrsta demokratske svesti i demokratskih socijalnih i psiholoških veština u čitavom društvu. Mogadam kaže da je za uspon Hitlera bila presudna tadašnja društvena klima u Nemačkoj i tadašnja spremnost Nemaca da prigrle narcisa i diktatora oličenog u Hitleru. Naime, poznato je da su određene strukture ličnosti, kao na primer narcistične ili makijavelističke ličnosti, sklonije da se nametnu kao tiranske vođe. Takvih ljudi ima dovoljno u svakom momentu i u svim društvima. Potrebno je stoga da društvo bude u takvom stanju svesti, ili društveno-psiholoških okolnosti da, kao neka vrsta odskočne daske, „lansira“ diktatorsku figuru do pozicije neprikosnovene moći.
Da bi opravdali svoju ljubav prema neograničenoj vlasti, diktatori pribegavaju relativizovanju pojma demokratije. Tako se navode argumenti da demokratske vrednosti nisu univerzalne i da, na primer, u kineskoj kulturi demokratija znači jedno, a na zapadu drugo. Ili da je, recimo, Putinova Rusija demokratska zemlja u očima Rusa.
Mogadam pobija ovo relativizovanje demokratskih vrednosti. On navodi primere istraživanja ponašanja šimpanzi, kao i ponašanja male dece, gde se jasno očituje da čak i one jedinke koje nisu „upile“ društvene norme (kao mala deca ili šimpanze) imaju jedan urođen i univerzalno prisutan osećaj i svest o tome šta je ispravno i pravedno društveno ponašanje. I šimpanze i mala deca će se žestoko pobuniti na nejednakosti u tretmanu ili na nedostatak reciprociteta u interakcijama.
Mogadam navodi nekoliko praktičnih i konkretnih pokazatelja stepena demokratije u određenom društvu:
PREVRAT JE SAMO POČETAK
Mogadam navodi da su se kroz istoriju događali mnogi prevrati, ali da su tokovi u društvu nakon inicijalno pozitivnih koraka, najčešće završavali u obnavljanju starih autokratskih načina vladanja.
Posle Oktobarske revolucije, došli su boljševici i Staljin, donoseći još goru diktaturu i tiraniju nego što je ranije postojala u doba ruskog carstva.
Nakon Kulturne revolucije, Kinom je zavladala despotska Maova ruka…
Mogadam ističe da je razlog neuspeha prevrata i revolucija na duže staze u tome što izvođenje prevrata zahteva jednu vrstu postupaka i oslanjanje na jednu vrstu psiholoških snaga kod sledbenika, dok se održavanje demokratičnosti zasniva na sasvim različitim i ponekad dijametralno suprotnim psihološkim procesima i veštinama, kako kod vođa, tako i kod sledbenika i subjekata promena, odnosno građana.
Konkretno, za sprovođenje promena potrebno je da se ispune sledeći „uslovi“ u građanstvu: treba da postoji masovno nezadovoljstvo trenutnim stanjem u društvu, da postoji atribucija odgovornosti usmerena na trenutnu vlast (to jest da narod smatra i oseća da je vlast odgovorna za takvo stanje), da postoji vera da je promena moguća i da građani žele tu promenu. Napokon, mora da postoji i spremnost na ličnu žrtvu, na preuzimanje rizika da bi se promene izvele.
Kao što se vidi iz navedenog, svi gore navedeni psihološki procesi su manje više plod emocija koje se spontano pojavljuju.
Nasuprot ovim spontanim i pretežno emotivnim reakcijama, psihološki postupci i veštine koji pomažu da se demokratija u društvu, nakon svrgavanja diktatora, ustoliči i da dalje „raste i napreduje“, potpuno su drugačije i po mnogim aspektima suprotne od gore spomenutih „izliva“ emocija, borbenosti i poleta.
Treba naglasiti da sve socijalne i psihološke veštine koje ćemo navesti u daljem tekstu, a koje pomažu da se u društvu odbrani i učvrsti demokratija, jesu nešto što se uči i vežba. Dakle, uloga škole, ali i edukacije u odraslom dobu je tu presudna.
Evo nekih od tih veština, po mišljenju Mogadama:
UMERENE VS. EKSTREMNE SNAGE
Proučavajući revolucije koje su „uspele“, koje su rezultovale napretkom u demokratičnosti, Mogadam zaključuje da su se tu, posle prevrata, dogodila pregovaranja i saradnja među grupama uključenim u revolucionarne promene. Dakle, posle prevrata je došlo do manje ili veće saradnje među raznim snagama u društvu i respekta prema različitim stanovištima, kao i do pregovaranja i međusobnog uklapanja stavova, ciljeva.
Za razliku od tog umerenog i relativno miroljubivog procesa saradnje, u revolucijama koje su završile u još žešćim diktaturama, posle prevrata je dolazilo do borbe za prevlast između ekstremnih grupa protagonista revolucije. Tako su se posle Oktobarske revolucije boljševici, isključivo putem sile, nametnuli kao vladajuća i jedina legitimna frakcija, čak i uprkos činjenici što nisu imali većinsku podršku u narodu.
Dakle, u prevratima koji se završavaju pozitivno po demokratiju, prevladavaju sile razuma, pregovaranja, tolerancije i razumevanja za različitosti, tzv. umerene struje.
Nasuprot tome, u revolucijama koje se završavaju u diktaturama, prevladavaju ekstremni pokreti i snaga jačeg, gušenje drugačijih mišljenja i nametanje sopstvene sile i moći od strane tiranskih pojedinaca i grupa.
Ovde se postavlja opravdano pitanje, a to je kako izvesti da se posle revolucionarnog prevrata umerene snage u društvu izbore za prevlast i da ne dozvole da prevladaju ekstremne i agresivne grupe i pojedinci? Ovde su od pomoći istorijska iskustva, kako brojna negativna iskustva, tako i ona manje brojna pozitivna. Takođe, od pomoći je i psihologija, konkretnije psihopatologija koja opisuje narcističke i psihopatske ličnosti koje preovlađuju među diktatorima.
Poruka i pouka iz tih iskustava je jasna: Nakon prevrata umerene snage moraju, nažalost protivno sopstvenom blagom i pomiriteljskom karakteru, da skupe snage i silom se suprotstave ekstremnim, radikalnim i agresivnim snagama, idealno putem institucija sile: sudova, policije i vojske. Ružna i tužna je činjenica da nisu svi ljudi dobronamerni i miroljubivi. Sa takvim jedinkama i grupama, nažalost, jedino policija i sudstvo ili vojska mogu efikasno da izađu na kraj.
Konačno, Mogadam kaže da, suprotno uverenju mnogih da u društvenim dešavanjima postoji nekakav determinizam, izvesnost u stvari ne postoji.
Ne postoji tzv. kraj istorije u vidu definitivne „pobede“ i prevlasti demokratije ili liberalnog kapitalizma. Kao što vidimo, taj „kraj istorije“ se nije dogodio.
Na isti način se nije dogodio ni komunizam u svetskim razmerama u vidu „Amerike i Engleske, zemlje proleterske“, a koji su očekivali komunisti.
Budućnost dakle ostaje otvorena i neizvesna, ali time i bremenita šansama da svet u kojem živimo popravimo, pre svega svojim sopstvenim osvešćenim i aktivnim delovanjem u njemu.
Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs
Katastar je objavio uspešan završetak projekta koji se (između ostalog) tiče masovne procene nepokretnosti u Srbiji. Struka upozorava da procena nije urađena kako valja, a sindikati da ne znaju na šta je novac otišao
Zbog moje devojke koja obožava kafu i voli da isprobava različite vrste, ona je redovno na našem spisku, a i ja sam je zavoleo i počeo da uživam u njoj
„Privatizacija nije bila neuspešna“. „Srbija može da bude posrednik između blokova velikih sila“. „Ekonomska budućnost zemlje je pozitivna“, a naši ljudi „modeliraju svoje društvo na pozitivnim stranama i Am...
U nastupu kreativnosti i darežljivosti, predsednik Srbije je ovog leta došao na fantastičnu ideju. Napravićemo akvarijum kod Nacionalnog stadiona i delfinarijum kod hala za buduću izložbu. Tako će dodatno bi...
PREMIUM sadržaji na platformi NovaEkonomija.rs Inforamcije koje imaju dodatnu vrednost
POGLEDAJ SVE