Žene treba da ostave gladnu stoku da bi otišle na obuku
Da muka i pandemija mogu da budu ujedinjujući faktor pokazuje i primer Ženskog udruženja kolubarskog okruga (ŽUKO) koji je, iako nije bio deo ovih organizovanih obuka, u svom kraju organizovao onlajn pijacu. I to baš za vreme vanrednog stanja.„Suočene sa zatvaranjem pijaca, zabranom kretanja, smanjivanjem otkupne cene mleka i stoke, odlučile smo da sredstva namenjena nekim aktivnostima preusmerimo u pokretanje onlajn prodavnice proizvoda poljoprivrednica“, objašnjava predsednica ovog udruženja Jelena Ružić.Ona za „Novu ekonomiju“ dodaje da su na početku rada onlajn prodavnice mnoge žene bile skeptične da bi takav vid prodaje mogao da uspe, pa su u prvih sedam dana imale tek tri poljoprivrednice koje su dostavile fotografije i cene svojih proizvoda. Međutim, već nakon prve dostave su i ostale počele da se priključuju, tako da trenutno na Ženskoj pijaci proizvode prodaje oko 30 poljoprivrednica koje i gotovo ceo logistički deo obavljaju same.„Da smo nekome pre nekoliko meseci rekle da će poljoprivrednice u 50-im i 60-im godinama, koje pre toga nisu imale nikakvo znanje iz oblasti logistike i organizovanja, same voditi onlajn prodaju i dostavu svojih proizvoda na tržište koje je često udaljeno i preko 100 kilometara, kao na primer Osečina, retko ko bi poverovao, a one su sad prava mala dobro organizovana firma“, zaključuje Jelena Ružić.Ne veruju ni poslodavci starijim ženama, pa im uglavnom ni ne daju priliku da se oprobaju u poslu jer postoje predrasude da se one teže adaptiraju na promene, da teže usvajaju nova znanja i da neće moći da ispunjavaju poslovne obaveze, objašnjava Ružić. Ona takođe skreće pažnju na neophodno kompjutersko znanje i poznavanje stranih jezika, sa kojima žene preko 45 godina ređe raspolažu. „Nacionalna služba za zapošljavanje često ima različite programe prekvalifikacije ili sticanja novih znanja koji su jako korisni, ali dinamika rada nije prilagođena ženama sa sela.“Jedan od glavnih problema je fizička udaljenost mesta organizovanja ovih obuka, jer u mnogim seoskim sredinama ne postoje redovne autobuske linije kojima bi žene mogle da dolaze na ovakve obuke.„I vreme održavanja obuka je neprilagođeno njima jer žene na selu imaju svakodnevne obaveze oko životinja i ne može se očekivati od njih da sedam ili 10 dana uzastopno ostave nenahranjenu stoku i pojave se u gradu u 7 sati ujutru. U odnosu na znanje koje će steći, one će uvek dati prednost svojim svakodnevnim obavezama u njivi ili oko životinja, jer to je nešto što je za njih od egzistencijalne važnosti“, objašnjava Jelena Ružić.Ovi problemi bi bilo jednostavno rešeni, zaključuje ona, ukoliko bi se imalo više razumevanja i ukoliko bi obuke bile organizovane u selima, ukoliko bi se satnice prilagodile ili ukoliko bi bio organizovan prevoz.Svakako da je najvažniji sluh – sluh za one koji nemaju kako da dođe do mesta dešavanja, sluh za one čije znanje je vreme pregazilo, ali koje same ne daju da budu pregažene. Važno je ipak razumeti i one koje su posle mnogo pokušaja odustale. I ne odustati od njih.
