Plastika je veštački nametnut standard devojkama na Balkanu
O tome zašto je pokrenula haštag #PrirodnaZena su njenu koleginicu Kristinu Kovač mediji napali zbog fotografije na kojoj joj se vide sede, bore i sve ono što šminkom nije prikrila i praštaju li se ženama godine, seksualnost i pokretanje sopstvenog biznisa, ali koja je razlika između Beograda i Zagreba, govorila je za Novu ekonomiju pevačica Ida Prester.Jesi li ti prirodna ili neprirodna žena?Ne vidim tu podjelu. Niko od nas nije skroz prirodan. Ja sam operisala bruh, glasnice, vadila sam mandule... Imam pramenove na kosi, imala sam saobraćajku i imam dva umetnuta prednja zuba, imam trepavice. Nije to uopće neka dihotomija između prirodnih i neprirodnih žena. Ono zbog čega sam se ja digla, a vidim i cijela regija, na stražnje noge, to je podjela na pristojne i nepristojne ljude i pristojne i nepristojne medije. Mislim da je užasno bitno da svaki put kada vidimo da je neko nepristojan, da je neko zlostavljač, da se jednostavno javnost mora dići i reći da se ovako ne može ponašat i da tu svi moraju biti složni i biti jasni kriteriji kada je neko prešao liniju pristojnog ponašanja.Da li ti se čini da ima toga kod nas, da su ljudi bune protiv zlostavljača?Premalo. Jednostavno mislim da se civilizacija mora učiti od malih nogu. Već od vrtića i škole moraš imat neke programe. Ako pričamo o ovoj temi, tu su prije svega na udaru žene. Žene su danas pod takvim terorom vječite mladosti i ljepote da ti trebaš od početka sa njima radit na njihovim pravima, na njihovoj samosvijesti i na tome da one same znaju svoje granice. Vidimo što se dešava - razni skandali, zlostavljače pozovu u „Farmu“ ili neki drugi rijaliti i oni su odjednom zvijezde. Ti vidiš da nema sankcije za zlostavljanje, a žena je sankcionirana samim tim kada ne ofarba kosu ili pusti svoju prirodnu fotku. Totalno su obrnuti kriteriji društva. Ne može ni Mirjani Karanović, niti Kristini Kovač niti meni nitko danas ništa jer mi smo već oformljene žene i nas ne možeš tako lako povrijediti. Može ti biti gorak okus u ustima kada vidiš šta mediji pišu, ali ono o čemu ja stalno razmišljam kakav je pritisak u to vrijeme modernih tehnologija i digitalije na te curice koje danas odrastaju, to je strašno. Foto: Nova ekonomija - Dušan ĐorđevićGde je najveći pritisak?Poruka svaki dan sa svih mogućih kanala od medija, od korporacija, od reklama, jeste da je starenje nešto najgore što ti se može desiti. Kada stariš, ti nisi nikada dovoljno dobra. Kada si operisana ili neprirodna ti si nakaza i izmaltretiraće te i svakih pet minuta će biti fotografija tebe prije i poslije. Kada si prirodna, opet nisi dovoljno dobra jer kako u javnosti puštaš svoje bore, bore smijalice ili ne daj bože celulit ili bilo kakav dokaz starenja. Ti bi se valjda trebala zatvorit u kuću i ne izlaziti van. Kako stariš više nemaš prava ni na seksualnost. Stare osobe ne smeju biti seksualne osobe. One moraju biti totalno aseksualne, smjerne bakice koje nikakav svoj erotski potencijal ne naglašavaju.Da li to može da bude jer se u medijima zovu starije osobe bake i deke?Svak može izabrat. Stvarno neko može biti obična bakica, dekica sa sijedom kosom i štapom. Ali neko možda i neće. Možda ću biti seks simbol u svojim 60-im godinama. Ja stvarno mislim da ljudi trpaju u kategorije, ladice i ne dozvoljava se ljudima da budu to što jesu. Mladim ljudima se od početka režu krila i trpaju u ladice. Ne dozvoljava im se nikakva autentičnost i nikakav individualizam. Ja mislim da je to najveći poraz današnjeg društva - što ti ljudima fizički, psihički i mentalno odmah odrežeš svaku vrstu izlaska iz nekakve norme koju im društvo nameće. Sad sam bila na par festivala. I svuda je - Kim Kardašijan.Uvijek je to bio neko, kao nekada Merlin Monro. Ali nikad to nije bio toliko jak jedan simbol koji više nije ni simbol, nego je to danas standard. Ti danas ako ne izgledaš kao Kim Kardašijan, ti si neuredna, zapuštena, ti jednostavno ne pripadaš nekakvoj normi koju društvo nameće. Sad gledam te male klonice koje već sa 16 godina planiraju operacije svih mogućih organa i ekstremiteta da se približe toj jednoj totalno irealnoj slici koju dobijaju preko filtriranih slika sa Instagrama. To je velika tragedija današnjeg doba.Da li se Balkan razlikuje u tome od sveta?Mislim da je sada globalni fenomen, ali ne naravno u svim dijelovima svijeta jed nako. Imam prijatelje u Danskoj i Švedskoj. Tamo žene ne koriste šminku, tamo operacije ne postoje. Oni prvo svi rastu zajedno, nema podjele na muško-žensko. Rastu u tim vrtićima po šumama, u nekom prirodnom ambijentu. Jako se insistira da nema podjele na muško-ženski svijet, muške i ženske igračke.Ono što vidim u Srbiji, a gdje je već velika razlika prema Hrvatskoj ili Sloveniji koje su neki ex-ju milje, jeste koliko se ovdje insistira na tim operacijama. Dođem na aerodrom u bilo kojoj zemlji svijeta i gledam gdje su žene sa napumpanim ustima i znam da je to put prema Beogradu.Zašto je to tako, ne mogu si to objasnit, ali je to ovdje postao standard. Ne samo za žene iz javnog života, neke estradne zvijezde, nego za djevojčice od 16-17 godina koje idu na prvo povećanje usana, na prve ekstenzije trepavica, prvo povećanje grudi. Stvarno kažem - nemam ništa apriori protiv nekog ko se na taj način izražava. Hrpa mojih rijateljica svaki mjesec drade jednu operaciju, to je neki njihov estetski put, ali je to sada standard mladih djevojaka.Da li je to njihov slobodni izbor ili je samo prilagođavanje?To je neki trend koji će se možda promijeniti za 10 godina, ali one su bespovratno otišle u neki smjer iz kojeg nema povratka. Ako je to nekom autentični izraz - da izgleda kao porno zvijezda pa si uradi grudi šesticu, stvarno nemam ništa protiv toga, ali mi se čini da je to umjetno napravljen standard koji se danas nameće mladim djevojkama i kao posljedica toga se nameće ogromna frustracija ako one ne izgledaju tako. Mislim da je potrebna ogromna snaga danas kod mladih cura da se tome odupru i jedna od stotinu može živjeti samo sa riječima: „Boli me briga, ja imam nos kljuku ogromnu i to je dio mog identiteta“. Taj nesretni Instagram koliko je donio dobra i inspiracije, toliko je mladim generacijama donio zla i veliki pritisak.Ti si prilično aktivna na Instagramu i Fejsbuku, kako ograničavaš to koliko sebe izlažeš drugima i javnosti? Da li ti je to opterećenje?Ne više. Ja sam u tome 20 godina, imala sam velikih problema kada sam krenula kao klinka sa 20 godina i nisam znala tu igru, sa mnom nitko nije radio, a ja sam postala kao neka TV zvijezda, vodila sam emisiju koja je išla svaki dan na televiziji, to je ogromna izloženost, učila sam iz vlastitih grešaka, bilo je situacija kada sam imala velike, velike neprijatnosti zbog nekih svojih izjava.Iako sam sada dosta otvorena po mrežama, i dalje ne kažem sve što mislim. Ne pada mi na pamet jer to konstantno svađanje sa ljudima na Fejsbuku mi ništa dobro nije donijelo. Kroz 20 godina sam naučila neke metode kako ti možeš djelovat na ljude, da im mijenjaš polako svijest, ali da ih ne ritiraš, ali za to mi je trebalo dosta vremena.Koliko god čudno zvučalo, imajući u vidu tvoje današnje nastupe i stavove koje promovišeš, u jednom momentu si bila i na udaru kritike feministkinja i to zbog izjave o odnosu sa svojim mužem?Oni su mi zamjerili neke moje benigne šale na račun toga što sam, kada je bio period dojenja, muža istjerala iz života jer mi je smetao i jer sam procijenila da mi u tom trenutku ne može pomoći.Uvijek si na nečijem udaru, kao i u feminizmu i u gej pravima uvijek imaš raznih supkultura koje različito misle. Ova konkretno struja su anarhofeministice koje uopće ne misle da feminizmu ima mjesta unutar kapitalizma, ali ja se snalazim. Ja sam preduzetnica prije svega, igram po kapitalističkim pravilima u smislu da se borim za sebe na način kako znam.Kao žena preduzetnica kako vidiš situaciju - koliko žena danas u Srbiji ili Hrvatskoj ima mogućnost da radi kao preduzetnica?Žene mogu sve što požele. Mislim da su žene unapred obeshrabrene situacijom koju vide pred sobom, a to je činjenica da su i u svjetskoj razini, a pogotovu na Balkanu, žene rijetko kada direktori. Žena nema u upravnim odborima, žena nema u političkim strankama. Žena je automatski obeshrabrena uopće u išta da krene, jer vidi da je njene muške kolege neće podržati. I, nažalost, to je poslovna kultura koja se mora mijenjati. Muškarac kada treba nekog odabrat kao šefa, on će u 99 odsto izabrati svog muškog kolegu, a ženu jednostavno neće shvatiti dovoljno ozbiljno.Ja svoje dječake od početka odgajam tako da se oni moraju psihički pripremiti na to da će neke žene kod njih u razredu i na poslu biti puno jače, uspješnije, žešće, pametnije od njih i da se ne smiju zbog toga osjećati ugroženo i poniženo, nego da oni imaju isti start i onda moraju reći - svaka čast ako si bolja u nečemu, izvoli, ti budi vođa. To je nešto što moramo prvo raditi sa muškarcima i isto tako i sa djevojčicama, da ne upadaju u te kalupe vječitog sređivanja i dodvoravanja.Da li se tebi dešava da ne budeš shvaćena ozbiljno u poslovnom odnosu?Meni više ne, ja sam ti primjer kako to može. Toliko sam radila i toliko sam stvari profesionalno odradila da mislim da mene nitko u poslu ne tretira drugačije, osim što naravno osjećam taj pritisak - a to je pritisak starenja. Pritisak u smislu da vidim i moje kolegice, sve to osjećamo. Evo na primjer, u Hrvatskoj, gledamo na HTV da je ove godine došla direktiva od uprave da se sve starije kolegice miču sa jutarnje emisije „Dobro jutro Hrvatska“. Ostale su njihove starije muške kolege, ali su kompletnu garnituru zamijenili mladim djevojkama od 30 godina. Stariji voditelji imaju pravo voditi bilo koji tip emisije do kraja života, do penzije, do 70. godine, ali žena ako ima iznad 30-35 godina, šta ona više ima radit u javnom životu kao voditeljica.Živiš na relaciji Beograd - Zagreb, koje su ti glavne razlike između ova dva grada?Beograd je za noć, a Zagreb je za dan. Beograd su ludi izlasci, filmska scena gdje god da kreneš, avantura, divljina, što je sve apsolutno u pozitivnom smislu. Kada si mlad čovek, to je sve što želiš i zato cijela regija hrli u Beograd za noćni provod. Od petka do nedjelje navečer je Beograd jedan od najboljih gradova svijeta. Međutim, meni je Zagreb puno komforniji za familiju, odgoj djece. Daleko je čistiji, mirniji, manji.Da li si nekada imala problem kao Zagrepčanka koja se udala u Beogradu ili kao udata Beograđanka koja sada veći dio vremena živi u Zagrebu?Nikad nisam imala nekakav baš veći problem, ali sam uvijek imala naravno hejterske komentare i to moram priznati najčešće na hrvatskoj strani. U Beogradu, to je jedna divna stvar gdje sam već devet godina, nikad nijedan ružni komentar nisam dobila uživo. Ja i dalje pričam tvrdo zagrebački i ne ide mi srpski akcent, a nikad ni najmanju neprijatnost u bilo kojem krugu nisam imala i to je stvarno divno.Da li ti se čini da se na silu podgreva animozitet i sa jedne i sa druge strane?Politici to i te kako odgovara. Jednostavno mi moramo biti svjesni da moramo biti iznad toga. Njima je idealno.To nije samo karakteristika balkanskih naroda, nego kompletne svjetske politike. Ti moraš uvijek tražiti vanjskog neprijatelja da bi sakrio smeće pod tepih, šta radiš u vlastitoj zemlji. Samo se nadam da smo mi kao narod već sazreli dovoljno da se možemo tome odupreti i ne nasjesti.Da li ti se čini da jesmo?Rata nema već 30 godina i to je valjda neki pokazatelj. Ovdje je to i te kakav uspjeh. Stvarno smo navikli kroz povijest na nebriljantne i netople odnose, te da stvarno moramo već uživati u ovome. Mislim da moramo raditi na tome do te razine da odnosi između Hrvatske i Srbije budu kao između dva prijateljska susjeda. Da se ne gledamo preko granice, preko nišana, nego da se stavimo u isto područje - da nema rominga recimo između Srbije i Hrvatske, kao što nema između Srbije i Makedonije. Zašto je meni skuplja priča sa mojim prijateljima iz Srbije nego sa prijateljima iz Amerike? To je nonsens, to je ludilo i to je čista politika.Mi nismo u stanju napraviti jednu željezničku vezu koja bi ta dva grada povezivala, kojom bi za sat i pol nekim brzim vozom mogao doći iz Zagreba do Beograda. To ne funkcionira i već godinama je degradacija puta između Zagreba i Beograda. Put je prije 50 godina trajao pet sati, a sad traje devet sati. To su sve pokazatelji da odnosi zemalja ne funkcioniraju koliko god mi to jednom godišnje predstavljali. Jednostavno nema jake diplomatske veze i to je nešto što mislim da je ogromna šteta jer smo mi najbliži i mentalitetno i geografski, pričamo identičan jezik.To su zemlje za koje boli me briga da li će to jednom biti ista zemlja ili kako će se to zvati. U doba tehnike i digitalije to stvarno više nije bitno, ali to su zemlje koje u najmanju ruku trebaju biti bliski prijatelji i zajedno surađivati na ekonomskoj i svakoj drugoj razini.
