Priče i analize

Život pod koronom iz šoferske kabine

Za serijal "Život pod koronom" su do sada govorili ljudi koji žive u različitim zemljama sveta, a ideja je bila da nam opišu stanje u njihovom gradu ili državi za vreme pandemije koronavirusa. Ova priča je malo drugačija, jer naš sagovornik nije stacioniran u nekom gradu, niti ima mesto u kom živi, van Beograda u koji u poslednje vreme dolazi samo povremeno na nekoliko dana. Razgovaramo sa Milošem, koji je profesionalni vozač kamiona i trenutno se nalazi u Italiji, zemlji koja je postala žarište koronavirusa u Evropi.    Miloš, Italija Trenutno sam u Breši, došao sam da ocarinim robu i nalazim se u ulici koja je svakodnevno puna ljudi, automobila, kamiona, a sada izgleda tako da možeš da legneš da spavaš na ulici. Ovde gde je ulaz za kamione je zatvorena kapija i na parkingu nema ni jednog vozila, a ni ljudi.  Jedan vozač iz Litvanije i ja smo jedini trenutno tu i na celoj carini je samo jedan portir, ne mogu da nam rade papire, jer nema nikoga, nema carenika, rekli su mi sada da moram da idem na grancu da ocarinim robu, to je 300 kilometara vožnje ka graničnom prelazu Gorica. Trenutno sve stoji, evo prekoputa mene je neka železara, stoji metal u dvorištu, ne radi niko.  Ne znam ni da li će za nas biti posla, možda bude još jedna tura posle ove. Sada sam vozio za Italiju stočno brašno, a vraćam deterdžente i neka dezinfekciona sredstva.  *Galerija sa dodatnim fotografijama nalazi se ispod teksta Koliko dugo si u Italiji i kakvo je stanje na putevima? Ušao sam pre par dana. Bio sam u Padovi, prošao pored Milana, stigao sada do Breše, moram da ocarinim robu koju sam utovario, ali ću to morati na granici u povratku, što pokazuje koliko stvari drugačije funkcionušu. Ranije sam mogao ovde da završim sve papire, ali zbog ovog stanja sada i to mora da se radi direktno na granici.  Nema nigde nikoga, sve je pusto, ako ispred prodavnica vidiš čoveka, obično gleda kako da te zaobiđe da se ne susretnete na manje od dva, tri metra. Situacija je slična u svim gradovima, možda je malo više pusto u Breši ili Milanu gde je žarište, ali je praktično isto, da li si na jugu ili na severu Italije. Svuda se oseća strah i panika, na jugu sam bio blizu Barija, nije žarište kao ovde, ali se ljudi plaše i tamo. Takođe je zatvoreno sve i retko viđaš ljude da se kreću.  Sada je čudo kada vidiš čoveka da hoda po ulici, Ranije nisam ni primećivao ljude pored puta ,a sada ga primetim iz velike daljine. Trenutno se nalazim na autoputu A4, Trst-Torino, koji je jedan od frekfentnijih puteva u Italiji, sada je prazan. Firme pored puta su takođe zatvorene, a pumpe rade po principu samousluge, sam sipaš, sam platiš. Na autoputevima uglavnom samo viđam kamione, čak je i putnički automobil retkost.  Imaš li nekih problema na putu, da li te zaustavljaju, ima li punktova za merenje temperature? Uglavnom svi beže kada te vide. Na naplatnim rampama su manje gužve, ali je na graničnim prelazima katastrofa, prave se gužve da bi se overio neki papir ili da bi ti izmerili temperaturu.  Hrvatska, Slovenija i Srbija su uveli konvoj. To znači da na granici moraš da staneš, da se parkiraš i da čekaš ostale vozače. Čekaš da se nakupi dovoljan broj kamiona, a onda ih sprovode sa policijskom pratnjom do sledeće granice, gde preuzima druga policija. Ide se polako 60, 70 na sat i nema stajanja nigde.  Taj konvoj je inače jedna besmislica, jer se troše resursi, vreme, policija i gorivo da bi se sproveli šoveri koji su u tranzitu, što se vidi i po dokumentima. Prave kolonu bez razloga, kao da će ti ljudi da ostave kamion, pa da se šetaju okolo. Vozač se ne odvaja od svog kamiona skoro nikada, jer je odgovoran za kamion i robu, pa čak i kada ima potrebu da se odvoji parkira na nekom super bezbednom mestu sa kamerama.  Dovoljno bi bilo da samo kažu na granici da nije dozvoljeno nikakvo zadržavanje i da se gorivo sipa na pumpama koje su označene za točenje goriva kamiona u tranzitu i to je to. Često se dešava da ti kažu da konvoj kreće za 20 minuta, a krene sutradan, moraš da si stalno pripremljen, nema spavanja, kada krene nema zaustavljanja, ni za toalet. Kolona se nekada na Srpskoj granici napravi kilometrima, obično je otvoren samo jedan prolaz, pa tu provedeš dan i po. Pri tome nema kao u Turskoj da možeš da staneš i predaš dokumenta na prozor, nego moraš da staneš, ugasiš motor, odneseš papire i čekaš da se to sve završi. Onda dođe doktor, meri ti temperaturu i uruči ti papir da moraš da si u karantinu, kada stignem u Beograd ne mogu da idem nigde, samo od kuće do kamiona, odmah idem u samoizolaciju, ne smem nigde da se krećem do sledeće ture. To ne znači da moram da provedem određen broj dana u kući, mogu da izađem i u roku od par dana, ali samo do kamiona ukoliko imam sledeću turu.  Da li si imao neki strah kada si krenuo za Italiju?  Nisam ni razmišljao o tome, sa ovim merama koje ja preduzimam ni nema opasnosti, nikada u životu nisam bio dezinfikovaniji. Ne skidam masku, imam rukavice, alkohol, asepsol i retko izlazim iz kamiona, nemam nikakve kontakte sa ljudima. Stajališta za kamione koja imaju neke lokale u sklopu toga su zatvorena, zapravo radi samo parking, ali nema prodavnica, kafića i slično.  Veći mi je problem kada se vratim u Srbiju, ne znam šta če da se desi , da li će da donesu neki novi propis u toku noći. Trenutno mi se kolega nalazi u Hrvatskoj, kod njih više vozači ne mogu da prave pauze i spavaju po kamionima, nego im plaćaju hotele. On je sada u mestu Čakovec, baš mi je poslao sliku da vidim kako izgleda obrok u karantinu i država sve to plaća.  Kod nas se sve menja na dnevnom nivou i nikada ne znam šta će da me sačeka kada se vratim, to jest šta će da se promeni dok sam ja sa one strane granice. Čitao sam za one medicinske radnike, koji su se vratili iz Nemačke, država ih je pozvala da pomognu i ljudi se prijavili, rečeno im je da će se testirati i ako su negativi, odmah idu da rade. Na granici se onda promenila situacija pa im je rečeno da nema testiranja i odmah ih stavili u karantin u Vojnu gimnaziju, gde su uslovi bili očajni, nisu imali tuševe ni toalet papir, a mogli su da dobiju nešto samo kada zaprete da će poslati slike u medije. Zato samo razmišljam o tome da ne izmisle neko novo pravilo u međuvremenu, pa da me sprovedu na neko takvo mesto, pre bih ostao u Italiji da živim u kamionu na parkingu, dok sve ovo ne prođe. V.Vuksanović   

Priče i analize

Život pod koronom: Tel Aviv, Izrael

Kako trenutno izgleda život u Izraelu, priča nam Ana iz Tel Aviva, ona je tamo na postdoktorskim studijama i bavi se neuronaukama na institutu „Vajsman“. Ana je govorila i o grupi za samopomoć, koju je osnovala u Srbiji, na društvenoj mreži Fejsbuk, grupa okuplja ljude kojima je potrebna pomoć i volontere, koji tu pomoć nude. ANA, TEL AVIV U Izraelu nema policijskog časa, ali nije dozvoljeno ići dalje od 100 metara od svoje kuće, osim ako ne ideš na posao. U tih 100 metara može da se prošeta čovek, da izvede dete, prošeta psa ili džogira. Nema zadržavanja sa komšilukom ili bilo kakvog grupisanja i to ljudi poštuju. Često se mere pooštravaju i donose nove, kao svuda u svetu. Na početku je postojao samo apel da se ne putuje u Kinu ukoliko nije neophodno, a od kraja februara su uvedeni obavezni karantini za ljude koji ulaze u zemlju. To pravilo je važilo za one koji dolaze iz zemalja gde se virus već uveliko pojavio poput Kine, Italije i Koreje. Oni su išli u obavezan kućni karantin u kome su važila određena pravila, kao na primer da si u obavezi da se izdvojiš u zasebnu sobu, a ako ne postoji mogućnost onda se neko odseli ili se nađe rešenje. Poznajem lično ljude koji su bili u toj situaciji i odlazili su kod roditelja, ako žive sa parterom u manjem stanu. Ljudi su relativno ozbiljno shvatili situaciju. Posle oko sedam dana je obavezan karantin obuhvatio i one koji dolaze iz drugih zemalja pogođenih pandemijom, poput Nemačke. Tada sam i ja bila u karantinu pet dana, jer sam imala poslovno putovanje u Nemačku. Oni koji su bili u karantinu su automatski dobijali bolovanje i to je efikasno rešeno, nije potrebno da se nose nikakvi papiri. Ubrzo je uveden dvonedeljni karantin za svakoga ko je ušao u Izrael, bez obzira iz koje zemlje dolazi. Ovde veliki broj ljudi putuje i u jednom trenutku je oko 200.000 građana bilo u kućnom karantinu. Jedna od zanimljivih stvari, a to se ovde smatralo nedemokratskom merom, je da su svima pratili telefone. Svima koji su imali obavezu da budu u karantinu je otvoreno rečeno da su im tagovani telefoni i da se prati kretanje. Jedna od mera je bila i da su ukinuta odsustva u vojsci, koja je ovde obavezna i za muškarce i za žene, oni sada ne mogu da izlaze iz kasarni i da idu kući vikendom. Takođe, zabranjen je rad restorana i kafića, odnosno nije dozvoljeno okupljanje, i rade samo oni u kojima se kupuje za poneti ili se vrši dostava.   Kako je pandemija uticala na zaposlene? Od kada je korona krenula dosta ljudi je otišlo na neplaćeno odsustvo, država ovde ne možeš da sili poslodavce da rade, odnosno da ih tera u bankrot, ali ni poslodavci nisu u mogućnosti da otpuštaju ljude. Neplaćeno u ovom slučaju ne znači da ljudi ne primaju nikakav novac, sve zavisi od visine zarade, zaposleni prelaze na socijalno i dobijaju 60 do 70 procenata od plate. To su razlike koje postoje u Izraelu i Srbiji i koje vidim u ovim grupama za samopomoć. Ima i ovde ljudi koji su na granici siromaštva, ali ono što je primetno je da ljudi u Srbiji često mole za hranu po grupama na Fejsbuku. Ima samohranih majki bez primanja, nadničara koji sada nemaju posla, a toga ovde nema toliko. U Izraelu rade te organizacije koje obezbeđuju pomoć ugroženim grupama. Vidi se još jedna razlika, baš u toj oblasti proizvodnje i preduzetništva. Izrael je startap nacija i trenutno su se ljudi koji investiraju u stratape organizovali, okupili stručnjake iz različitih profesija i donirali sredstva za nove projekte. Jedan od njih je i brzo i lako pravljenje respiratora. Druga stvar je što se pripremaju instituti za testiranje na koronu. Spremaju se laboratorije u institutima, koje poseduju PCR mašine, ali je potrebno da se izvrši standardizacija i provera sigurnosti. Takve mašine postoje i u različitim institutima u Srbiji, pa bi potencijalno mogle da se uposle u svrhu masovnijeg testiranja van Torlaka i onih nekoliko stanica gde se to sada radi. Da li su zatvorene granice sa zemljama koje okružuju Izrael? Diplomatski odnosi između Izraela i Sirije ne postoje, ista je situacija i sa Libanom, tako da su te granice uvek zatvorene. U normalnim uslovima su otvorene granice sa Jordanom i Egiptom, tako da ljudi često idu da posete Sinaj ili Petru, ali je sada to zatvoreno zbog pandemije, već oko tri nedelje.   *U galeriji ispod teksta se vidi kako ulice Tel Aviva izgledaju u redovnim okolnostima Kakva je situacija sa verskim zajednicama, da li kod njih ima okupljanja? Postoji problem sa nekim verskim zajednicama. Oni najreligiozniji, iako njihovi predstavnici u parlamentu pozivaju na odustajanja od nekih obreda, ne slušaju preporuke. Obično žive u manjim mestima, gde su većinska populacija, u Izraelu ih ima oko 300.000 i trenutno je procena da su, u jednom delu grada, u blizini Tel Aviva, skoro svi zaraženi. Svi koji su bili testirani iz tog dela zemlje su pozitivni, a smatra se da je to zbog okupljanja u sinagogi. Oni nemaju pričest i kašičicu, ali imaju nešto što se zove mezuza (mezuzah), u pitanju je mala posuda/kutija, koja se kači na ulazna vrata i u njoj stoji papirić sa tekstom. Običaj je da se poljubi prst i dotakne ta kutijica. Predstavnici vlasti su pozvali da se to ne radi trenutno, ali oni to i dalje rade i smatra se da će te verske grupe biti opterećujući faktor zdravstvenog sistema. Pokrenula si grupu na Fejsbuku za pomoć sugrađanima u Srbiji, koja sada ima preko 15.000 članova, kako je došlo do toga? Grupa je nastala pre nego što je u Srbiji proglašeno vanredno stanje, osnovana je 13. marta. Tada je postojala samo preporuka da se ide u izolaciju i da stariji građani ne izlaze iz kuće. Osnovala sam grupu jer sam čula od prijatelja da je država preporučila da se ostane u karantinu, ali nikakvih daljih logističkih rešenja nije bilo. Grupa je prevashodno nastala iz razloga da poveže komšije, zato se i zove "Pomoć sugrađanima u karantinu". Nastala je da bi građani kojima je preporučeno da sede kući, mogli da se oslone na svoje komšije da će im doneti sve što je neophodno iz prodavnice ili apoteke. Isto važi za ugrožene grupe poput  ljudi koji imaju hronične bolesti. Ideja je bila da se ljudi inspirišu da ostanu kod kuće, jer ima nekoga ko će im pomoći. Sve se brzo proširilo i u jednom trenutku smo imali veliki broj onih koji traže pomoć, a i onih koji pružaju pomoć. Dosta lepih priča je izašlo iz svega toga. Postoje ljudi koji besplatno daju razne vrste pomoći, psihološku pomoć, časove raznih instrumenata, imamo i neke vrste online pijaca, ljudi koji vrše dostavu proizvoda, kao i oni koji kuvaju za građane koji nemaju hranu. Čovek je uvek srećan kada vidi da je ta grupa nekome pomogla, a toga ima na dnevnom nivou, a opet sam nekada i tužna, kada čitam razne priče,poput ljudi koji usled situacije ne mogu da dobave lekove iz inostranstva. Inače su ljudi odlični, jako su pristojni, nemamo kao administratori većih problema, poštuju se pravila, nema političarenja ili sličnih stvari, samo informacije koje su proverene i traženje i nuđenje pomoći. V.Vuksanović  

Priče i analize

Život pod koronom: Pariz

Francuska se trenutno nalazi na petom mestu u svetu po broju zaraženih koronavirusom, kojih je do sada u toj državi preko 40.000. Vlast, kao i u drugim zemljama, redovno donosi nove mere radi suzbijanja pandemije, a kako izgleda život u glavnom gradu za serijal „Život pod koronom“, govori Dunja, koja studira i radi u Parizu.  Dunja, Pariz Ovde je dozvoljen izlazak iz kuće, ali od početka prošle nedelje kretanje je ograničeno na sat vremena dnevno i u radijusu od jednog kilometra od adrese prebivališta. Postoji i dokument, koji imaš da skineš sa interneta ili sam napišeš na papiru, gde je neophodno navesti razlog izlaska i samo određeni razlozi se prihvataju, poput kupovine hrane, lekova, odlaska kod lekara, da pomogneš nekome ko nije u stanju sam da ode u nabavku, ako posao to zahteva i za fizičku aktivnust.  Često podižu i iznose kazni za nepoštovanje pravila, prvo je bilo 35 evra, pa 120, a sada je kazna 200 evra, ako se prekrši nešto od propisanih mera.  Ja stanujem u studentskom domu i u kompleks ne može da se uđe bez studentske kartice. Mi možemo da se šetamo, mogu da izađem svakog dana, ali nije ozvoljeno okupljanje ili kretanje u grupama. Obično izađem u sklopu studentskog kompleksa, sada kada je dozvoljeno zadržavanje do sat vremena.  Prevoz je ograničen u Parizu, ukinuli su neke stanice metroa, kakva je situacija u gradu trenutno? Prevoz ide mnogo ređe, nema ni potrebe za prevozom, jer se ljudi ne kreću. Ovde se dosta koriste i gradski bicikli i elektronski tronineti, koji se plaćaju putem aplikacije. Ja sam na jugu Pariza, gde je inače manja gustina naseljenosti i ne idem često u centar poslednjih dana. Od kada su uveli strože mere ima manje ljudi na ulicama. Do početka prošle nedelje su bile otvorene pijace, obzirom da je to mesto gde se nabavlja hrana, ali je bilo previše ljudi, pa je sada i to zatvoreno. U Francuskoj je poljoprivreda dosta razvijena, pa su se poljoprivrednici bunili zbog zatvaranja, sada je država nametnula supermarketima da otkupljuju robu od lokalnih proizvođača i prodaju u marketima. To je mera uvedena da se zaštite poljoprivrednici.  Šta je još uvedeno od ekonomskih mera?  Još na samom početku su rekli da će država izdvojiti novac za pomoć firmama, naročito manjim. Na primer, veće firme mogu da traže od države da bude garant kada traže kredit u banci. I kod većih i kod manjih firmi država daje određenu pomoć pri isplaćivanju plata radnika, pa tako velike firme popur Er Fransa (Air France), mogu ljude da pošalju kući, a država učestvuje u određenom procentu u isplati plata.  U određenim zemljama su studenti napuštali studentske domove na početku pandemije i vraćali se kući, da li je to slučaj i u Parizu?  Postoji deo ljudi koji je otišao čim su videli u kom pravcu ovo ide, to je najviše slučaj kod onih koji su bili na razmeni, jer oni nisu ovde duži vremenski period i ne rade, već idu samo na predavanja, koja su sada onlajn. U mom domu je smeštaj podeljen po državama i svaka kuća je fondacija neke države, kod mene najviše ima američkih studenata, koji često dolaze na razmenu i zadržavaju se jedan semestar. Nas je trenutno ostalo manje od trećine, koji smo ostali u domu. Obično ostaju ljudi koji rade, samo su prešli na rad od kuće. Predavanja će verovatno biti onlajn do kraja školske godine.  Da li trenutno u gradu ima nestašice robe i da li je bilo paničnih kupovina, kao u nekim zemljama? Trenutno je nestašica maski, poslednjih desetak dana koga god sam pitala nije uspeo da nađe masku. Ovde maske uglavnom nose stariji ljudi. Što se hrane tiče, bio je taj nalet panike vikend pre nego što su zvanično objavili karantin, jer su svi znali da će stupiti uskoro.  Bili su zakazani lokalni izbori, pa se vodila polemika da li će se uopšte održati. Prvi krug je održan u nedelju 15. marta, ali je u tom periodu već počeo da raste broj zaraženih, pa su odložili drugi krug izbora. Već od utorka je krenuo karantin. Tog vikenda su ljudi masovno krenuli da kupuju po marketima, dešavalo se da se potpuno isprazne police sa svom robom koja duže traje, od paste za zube do dugotrajne hrane. Kod mene u kraju je normalno sve, ima robe u prodavnicama, možda se duže malo čeka, ali je sada sve u redu. Ljudi su shvatili da su radnje normalno snabdevene i da možeš svaki dan da kupiš sve što je potrebno.  Do sada ima preko 40.000 zaraženih u Francuskoj, kakva je situacija u bolnicama po onome što se može čuti u medijima?  Francuska generalno ima problem sa zdravstvenim radnicima, nema ih dovoljno i dosta je opterećen sistem. To je sada još izraženije. Medicnsko osoblje radi veliki broj sati dnevno i očigledno je da i ovde nema dovoljno respiratora, a ni radnika koji bi se brinuli o tim ljudima. Zato i apeluju da se ostaje kod kuće, jer nije problem u tome da će umreti svako ko se zarazi, velika većina neće, ali je problem sa onima kojima je potrebna intezivna nega. U tom smislu je slična situacija, kao u drugim državama.  Država je uvela i plaćen smeštaj zdravstvenim radnicima, ako rade van mesta gde žive, plaćen je prevoz i organizovana su posebna mesta ili vrtići, koji rade da bi čuvali decu medicinskih radnika.  Kako ovo vanredno stanje utiče na tvoj život, da li si razmišljala da se vratiš u Srbiju?  Prvo sam htela da dođem, baš pred taj vikend kada se znalo da će biti uveden karantin. Trenutno se radi od kuće i većina Francuza koji imaju vikendice ili roditelje van Pariza je otišlo, pa sam razmišljala i ja da dođem u Beograd.  Ima nekoliko stvari o kojima sam razmišljala. Trenutno sam na praksi u i čekam da dobijem stalno zaposlenje, pa nisam htela da komplikujem situaciju. Drugi razlog je bio što se ne zna  kako će se ovo razvijati u Francuskoj, ali i u Srbiji. Može da se desi, na primer, da se ovde sve vrati u normalu, a u Srbiji još uvek ne, jer je tu kasnije sve i nastupilo. Onda bih mogla ostati blokirana tu. Poslednja stvar o kojoj sam razmišljala je da sam na aerodromu, u avionu ili negde usput mogla da pokupim virus, pa da prenesem nekome tu.  Na kraju se ispostavilo da je dobro što sam ostala, jer je postojala mogućnost da se zaglavim negde u transportu ili na granici, a i tu bih bila u karantinu 28 dana.  Posao uglavnom teče normalno, imamo jedan sastanak ujutru i onda radimo od kuće. Radni dan u isto vreme počinje i završava se, sa tim što ustaneš kasnije pa si odmorniji.  Mogu li se uporediti mere uvedene u Francuskoj i Srbiji?  Prvo, ne bih rekla da je ovde bio tolko akcenat na starijima, oni više nose maske od mlađih, to se primećuje na ulici, ali nisu samo oni pogođeni. Priča se često o ljudima sa hroničnim bolestima poput dijabetesa ili visokog pritiska, koji su osetljivi.  Čudno mi je malo to kontradiktorno ponašanje u Srbiji, prvo je bilo kao „šaljite žene u Italiju, sada su tamo popusti“, a onda odjednom kreće panika penzioneri ne smeju napolje i uvodi se policijski čas. Mislim da je taj policijski čas kontraproduktivan, jer je dozvoljeno da se izlazi u određenom vremenskom periodu. Kada se ograniči kretanje, na primer nedeljom do tri sata, onda svi moraju da završe šta imaju u prepodnevnim časovima i automatski se više ljudi skuplja na istom mestu u tom periodu kada je dozvoljen izlazak. Samim tim se povećavaju šanse da se virus prenese na više ljudi. Isto važi i za izvođenje kućnih ljubimaca, pa se onda svi okupe u tih pola sata od pola devet do devet.  Teško je i u prodavnicama da se drži udaljenost od metar ili metar i po, ako su svi došli u isto vreme. Poenta treba da bude da se ljudi što više udalje od drugih osoba, a ne da izlaze svi u isto vreme. V.Vuksanović