Vesti iz zemlje
javna preduzeća
Krajem oktobra stigao je prvi od tri Štadlerova voza vredna 62 miliona evra kakav "nijedna zemlja u regionu nema", a dočekala ga je najviša državna delegacija predvođena Aleksandrom Vučićem, predsednikom Srbije.
Voz koji može da ide brzinom od 200 kilometara na čas, ući će u saobraćaj od marta sledeće godine. Samo dva dana ranije,
u Palati Srbija sastali su se predstavnici
sindikata železničkih preduzeća sa premijerkom Anom Brnabić, a tema je bila
kako da oko 40 odsto zaposlenih u četiri
železnička preduzeća dostigne ni manje
ni više nego minimalnu platu i to nakon
pretnji štrajkom glađu.
S jedne strane, milijarde se investiraju u
modernizaciju i gradnju brzih pruga, govori se o tome kako će se vozom stići od
Beograda do Novog Sada za pola sata, o
vozovima koji jure 200 na sat, a s druge
strane ono što zaista čini kompaniju, ljudi koji će upravljati tim vozovima i koji će
održavati brze pruge, koji će voditi računa
o bezbednosti, nalaze se u situaciji da se
bore za platu štrajkom glađu.
URAVNILOVKA DO
MINIMALCA
Još 23. marta sindikalci su protestovali
ispred Vlade Srbije, tražeći da se zarade
dovedu makar u zakonske okvire. Na sastanku održanom 27. oktobra premijerka
je obećala 650 miliona dinara od sledeće
godine za sva četiri preduzeća, da se podeli među 10.500 radnika, što je povećanje mase plata od pet odsto. Sindikati su
tražili povećanje mase plata od 13 odsto
(oko 1,6 milijardi dinara), koliko su izračunali da je potrebno da se plate dovedu
u sklad sa zakonom. Prema rečima sin-dikata, premijerka je na tom sastanku
insistirala da ovaj novac ode na povećanje
plata radnika u izvršnim službama, odnosno onima sa najmanjim platama koji
rade na prugama, a ne onima u kancelarijama, a posebno ne rukovodstvu. Tako
bi onih četrdesetak odsto zaposlenih dobilo povećanje od oko 9,8 odsto i dostiglo
minimalac sledeće godine.
Preduzeća Srbija voz, Srbija Kargo, Infrastruktura železnice Srbije i Železnica
Srbije AD su, kako kažu sindikalci, podelila ovaj novac između sebe, a sada ostaje da se novac podeli unutar preduzeća.
Kažu da je na tom sastanku premijerka
insistirala da povišicu dobiju radnici iz izvršnih poslova, među kojima su mnogi
sa osnovnom školom i koji rade za platu
manju od minimalca.
S obzirom na to da od 2015. do prošle godine nisu imali povećanje plata, a i prošle
godine ono je iznosilo pet odsto, železničari tvrde da su plate i onih sa srednjom
školom sa koeficijentom 2,5 došle jako
blizu minimalne zarade. Ovim se pravi
jedna vrsta uravnilovke, gde svi od koeficijenta jedan (nkv radnici) do skoro 2,5
efektivno rade za istu i to minimalnu platu, s obzirom na to da preduzeće onima
čija je plata nominalno ispod minimalne,
doplaćuje do minimalca.
Razlog je, kako tvrde sindikalci, to što je
kolektivnim ugovorom ugovorena cena
radnog sata od nešto ispod 78 dinara, dok
je minimalna cena rada 183,93 dinara.
Ovih dana vode se pregovori unutar i između železničkih preduzeća kako da se
podele ove pare koje je obećala premijerka, kako da se usklade cena rada i koeficijenti. Da ne bi bilo plata ispod minimalne,
cena rada mora da bude oko 201 dinar.
Zoran Dašić, predsednik Sindikata Srbija
kargo, kaže za Novu ekonomiju da je na
sastanku sa premijerkom rečeno da železnički sektor posmatraju kao celinu i da
pet odsto bruto novca treba da se podeli u
sva četiri železnička društva.
"Po preporuci je to i urađeno, a sledeći
korak je da se prilog 1 i koeficijenti uporede u sva četiri društva. Kada se usaglase, pristupiće se otkazivanju članova
Kolektivnog ugovora u sva četiri društva”,
objašnjava.
On ističe da je sada prosečna plata u Srbija Kargu oko 58.000 dinara.
"Ovo će biti prvi put da cena radnog sata
bude po zakonu, a mi ćemo tražiti da se
u kolektivnom ugovoru promeni tako da
se svake godine usklađuje sa minimalnom zaradom”, kaže Dašić uz poruku da
je štrajk glađu odložen, ali da štrajkački
odbor nije raspušten sve dok ne dobiju
zvaničan predlog crno na belo.
SUDSKE TUŽBE ZBOG
TOPLOG OBROKA
Zoran Vučković, predsednik Sindikata železničkog saobraćaja Nezavisnost, kaže
da sada ima radnika kojima je osnovna
zarada 18.000 dinara.
"Do koeficijenta 2,37 su na minimalcu, a
ako se ništa ne promeni i koeficijent 2,57
će doći do toga. To znači da mašinovođe
rade za minimalnu osnovnu zaradu”, kaže
Vučković, dodajući da rukovodstva železničkih preduzeća, osim Srbija Karga koje
je već sastavilo predlog raspodele novca,
kasne sa obračunom povećanja plata sledeće godine.
Da li su se država i premijerka sažalili
na tešku muku železničara pa odlučili da
odreše kesu. Teško. Kažu sindikalci da se
već dugo žale resornom ministarstvu i da
su dobijali odgovor da za njih nema para.
Da li je ova promena posledica pretnje
štrajkom glađu železničara, pošto teško da
mogu da štrajkuju obustavom vozova, dok
su radovi na prugama u toku i znatno umanjen železnički saobraćaj. Možda. A možda
je razlog i ogroman broj tužbi radnika za neisplaćen topli obrok i smenski rad.
Srbija Kargo je, prema finansijskom izveštaju za 2020. godinu, imao rezervisano
259 miliona dinara troškova za sudske
sporove po tužbama zaposlenih za topli
obrok i smenski rad. U Infrastrukturi je
prošle godine rezervisano 538 miliona dinara za sudske sporove, mada nije jasno
koliko za tužbe radnika, a u Srbija vozu
71,35 miliona dinara.
Nenad Ranđelović, predsednik Sindikata
železničara Srbije, ističe da je Vlada ušla u
pregovore da bi se izbegle tužbe i ogromne naplate kako radnika, tako i njihovih
advokata.
"Ni tih 650 miliona dinara ili pet odsto
neće zadovoljiti potrebe. Trebalo je 13,5 odsto da bi se to sve rešilo. Prošle godine
je bilo povećanje plata za tri, četiri odsto,
a pre toga godinama nismo dobili povećanje plata. Istovremeno smo od 2014. i
fiskalne konsolidacije dobili umanjenje
od 10 odsto, kao i sva državna preduzeća. Samo što su druga preduzeća sebi
podigla cenu rada, pa ih to smanjenje nije
toliko pogodilo, a nama nisu dali”, kaže
Ranđelović.
Ovo bi mogao biti uzrok jednog većeg
problema sa kojim će železnica morati
uskoro da se nosi. Naime, nova moderna
vozila i nova pruga zahtevaju kvalifikovanu i obučenu radnu snagu, dok radnici
napuštaju sadašnja preduzeća.
"Mi već sada imamo problem, jer malo
vozimo zbog rekonstrukcije pruga. Inženjeri sa licencama, ekonomisti, odlaze
u kineske i ruske železničke firme koje
rade u Srbiji. Mašinovođe, kako koji ispuni
uslov za penziju, odlazi u privatne operatere. U državnim preduzećima imaju platu
od 50.000 do 60.000 dinara, sa dodacima
dobace i do 70.000 u Srbija vozu, u Kargu
nešto više. Priča se da je kod privatnika
plata mašinovođe 100.000 i više dinara”,
kaže Ranđelović.
Ono što zaposlene u železnici ograničava da masovnije odu u druge firme
je to što su se školovali za železničare i, prema rečima Staše Stanojević,
predsednika sindikata Sloga u Infrastrukturi železnice, nemaju puno opcija.
"Otpravnici vozova i mašinovođe su do
korone odlazili u Nemačku. Nemci su
dolazili ovde i tražili radnike, čak vrbovali učenike po železničkoj školi. Neki
prelaze kod privatnih operatera, ali
sa železničkom školom nemaju baš
puno izbora”, napominje Stanojević.